Derviš i smrt

Sokakom su se čuli koraci, više ih je, u trku, užurbani i usopljeni. Hoće li im se jednonogi pridružiti, ili ga više nema?

Kapija se otvorila, i neko je ušao.

Stao je na kamenu ploču dovratka i naslonio se leđima na široka vrata, kao da je klonuo, ili ih drži da se ne otvore. Bio je to nesvjestan i uzaludan pokret, njegovo krhko sitno tijelo nikoga ne bi zadržalo.

Dva drveta su bacala sjenku na kapiju, a on je stajao u procijepu svjetla, kao osuđen, izdvojen, izložen, a sigurno bi volio da se skloni u najgušću tamu. Ali nije smio da se makne, koraci su u trku prošli pored kapije, protutnjali kaldrmom, pa se utišali kod okuke u sutjesci, tu je arnautska straža, sigurno su gonioci pitali za ovog što stoji razapet na vratima. Znali smo i ja i on da će se gonitelji vratiti.

Gledali smo se, nepomični na svojim mjestima, i ćutali. Preko cijele širine vrta vidio sam na ploči dovratka jednu njegovu bosu nogu, i lice bjelje od tekijskog zida. U tom bijelom licu, u nemoćno razapetim rukama, u ćutanju, bio je užas čekanja.

Nisam se micao, nisam govorio, da ne poremetim tu uzbudljivu igru gonjenja i bježanja. Što je naš položaj postajao nemogućniji, čekanje je postajalo sve napetije. Osjećao sam da sam uvučen u nešto neobično, teško i surovo, nisam znao ko je od njih surov, ovaj što bježi ili ovi što gone, nije mi bilo ni važno tada, hajka je mirisala na krv i smrt, i sve se rješavalo pred mojim očima. Sinulo mi je u mislima da se to zapleo u krvav čvor sam život, možda malo prejako, sabijeno, preblizu, izraženo grubo, a uvijek isto, u svim malim i velikim gonjenjima, koja ne prestaju. Nisam bio ni na jednoj strani, a moj položaj je izuzetno važan. Uzbuđivalo me što sam mogao da budem sudija, i samo jednom glasnom riječju sve da presudim. Sudbina ovog čovjeka bila je u mojim rukama, ja sam mu bio sudbina, nikad nisam osjetio toliko moći u onome što sam mogao da učinim. Nisam ga odao, a nevin pozdrav ili tihi kašalj mogli su da ga upropaste, ne zato što me njegove oči, koje sa svog mjesta i ne vidim dobro, sigurno preklinju za milost, ni što bi to možda bilo nepravedno, već što sam htio da se igra produži, da budem gledalac i svjedok, užasnut i uzbuđen.

Gonioci su se vratili, ne više u trku, hodom, zbunjeni, bijesni, jer se sve zaplelo, sad oni više nisu samo progonitelji već i krivci: njegovo bjekstvo značilo bi njihovu osudu. Ovdje se ništa nije moglo riješiti mirno, ishod mora biti ružan, ma kakav da je.

Ćutali smo svi koji smo bili upleteni u ovu igru, ja, gonjeni, i gonitelji. Samo su arnauti-stražari, na bentu u tjesnacu, pjevali otegnutu pjesmu iz svoga zavičaja, i ta strana tužaljka, što je ličila na divlji jecaj, činila je naše ćutanje još težim.

Koraci su se približavali, utišani i neodlučni, počeo sam da ih pratim sa dubokom napregnutošću, pomalo i gonilac i gonjeni, jer nisam ni jedno, strasno sam želio da bude uhvaćen i da pobjegne, čudno se miješao u meni strah za gonjenog i želja da viknem gdje se nalazi, i sve se to pretvaralo u mučno uživanje.

Gonitelji su zastali pred vratima, prestao sam da dišem, damara nabijenih nestrpljenjem proživljavao sam taj trenutak koji je rješavao i moju sudbinu.

Ni gonjeni sigurno nije disao, samo ga je tanka daska dijelila od gonilaca, ni pedalj razmaka nije ih razdvajao, a bili su daleko, kao planinom razdijeljeni, oni neznanjem, on nadom. Ruke su mu još razapete, a lice blješti kao fosfor. Od uzbuđenja počele su da se mute pred mojim očima račve njegovih ruku i nogu, ali je bijela mrlja lica ostala kao znamenje njegove groze.

Hoće li gonioci otvoriti kapiju i ući? Hoće li mu se omaknuti noga na glatkom kamenu, i upozoriti ih? Hoću li se nakašljati, od uzbuđenja, i dozvati ih? Opirao bi se samo tren, borila bi se dva očaja, a njih je više, i našli bi se oči u oči. To bi mu bio kraj, oborili bi se na njega, sa surovošću zbog straha i srdžbe što su ga izgubili, i zbog sreće što su ga našli. Ja bih gledao, zgađen raspletom, i molio bih samo da odu iz tekijske bašče. Ali toga časa osjećao sam se kao gonjeni, slučajno, jer se moglo desiti da mislim i kao gonitelji, a možda i nije slučajno, Njega sam vidio i želio da nevidljivi ljudi odu ispred kapije, da ne vidim ružni kraj. Činilo mi se da ta moja želja pomaže čovjeku što se tako nemoćno bori za život da mu daje neke izglede na sreću.

I zaista, kao da je moja napregnuta volja djelovala, koraci su se odmaknuli od kapije, pa zastali u neredu, neko od njih nije siguran da li bi trebalo pokušati, još su mogli da se vrate, ali nisu, krenuli su niz sokak, prema kasabi.

Čovjek je još stajao u istom položaju, ali je sigurno ukočenost njegovih mišica popuštala, i što se koraci više udaljuju, snaga mu je sve slabija.

Dobro je što se tako svršilo. Da su ga uhvatili, ili tukli preda mnom, ostala bi mi surova slika dugo u pameti, a moglo bi da se javi i kajanje što sam u jednom trenutku bio spreman da im ga predam, i što sam uživao, bolno, ali uživao, u tom ljudskom lovu. Ovako će kajanje, ako se i javi, biti slabije.