Derviš i smrt

Hafiz Muhamed bi me slušao rastreseno, sa smiješkom koji ništa ne kazuje. Živio je nagnut nad požutjelim knjigama istorije. Za ovog čudnog čovjeka, tad sam mu zavidio na tome, kao da je postojalo samo vrijeme koje je prošlo, pa i ovo vrijeme je samo vrijeme koje će proći. Rijetko je ko bio tako srećno isključen iz života kao on. Godinama je lutao po istoku, tragajući u čuvenim bibliotekama za istorijskim djelima, i vratio se u svoj rodni kraj, sa velikim zavežljajem knjiga, siromašan a bogat, pun znanja koje nikome nije trebalo, osim njemu. Iz njega je izlazilo znanje kao rijeka, kao potop, zatrpavala su te imena, zbivanja, strah te hvatao od gužve što je u tom čovjeku živjela kao da sad postoji, kao da to nisu aveti i sjenke već živi ljudi koji neprestano djeluju, u nekoj strašnoj vječnosti postojanja. U Carigradu ga je jedan oficir tri pune godine poučavao i astronomiji, i zbog te dvije nauke on je sve stvari mjerio ogromnim prostranstvom neba i vremena. Mislio sam da i on piše istoriju našeg doba, ali sam posumnjao, jer su u njemu događaji i ljudi dobijali razmjere veličine i značaja tek kad su bili mrtvi. On je mogao da piše samo filozofiju istorije, beznadnu filozofiju neljudskih razmjera, ravnodušan za običan život koji traje. Da sam ga upitao za ovog bjegunca, sigurno bi mu bilo mučno što ga uznemiravam neprijatnostima u ovo divno jutro koje je dočekao bez groznice, i što ga prisiljavam da misli o takvim sitnicama kao što je sudbina čovjeka u tekijskoj bašči. I odgovorio bi tako neodređeno, da bi opet sve ostalo na mojoj odluci.

Riješio sam da razgovaram s Mula-Jusufom.

Upravo je dovršio abdest, i pozdravivši me htio da se ukloni bez rijeći. Zaustavio sam ga, rekavši da bih htio da govorim s njim.

Kratko me pogledao i odmah oborio glavu, nečega se bojao, ali ja nisam želio nikakvu prednost od njegova mučnog iščekivanja, i ispričao mu sve o bjeguncu: kako sam čuo, i vidio iz svoje sobe, kad je ušao u bašču, i sklonio se u grmlju. Sigurno je i sad tu negdje, a sigurno je i da bježi, jer se ne bi skrivao. Rekao sam ono što je istina, da sam bio u nedoumici, kao što sam i sad, šta da učinim, da li da ga prijavim vlastima, ili da sve prepustim slučaju. Možda je kriv, nevine ne vijaju po noći, ali sam opet mislio i ovako: ništa ne znam o njemu i mogao bih učiniti nepravdu, a Bog neka me od nje sačuva. I sada treba da vidimo, je li zlo ako se umiješamo ili ne umiješamo? Je li gore sakriti zločin, ako je zločin, ili ne učiniti milosrđe?

Gledao me napregnuto, skrivajući pažnju i zanimanje koje je u njemu izazvala moja zbunjena priča, ali je njegovo rumeno lice bez bora, svježe od vode i jutra, postalo živo i nemirno.

- Je li još u bašči? - upitao je tiho.

- Do zore nije izašao, po danu ne smije.

- Šta misliš da učinimo?

- Ne znam. Bojim se grijeha. Stigao bi nas prijekor od ljudi ako je kriv, a i za tekiju bi bilo nezgodno. Ali ako nije kriv, grijeh će pasti na našu dušu. A samo Bog zna svačiju krivicu, ljudi ne znaju.

Ružičasto polusvjetlo, još teško sjenkama noći, vedrina neojačalog dana, čas kad su sve boje življe i svi rijetki šumovi jači. Ali danas ne primjećujem radost nezamorenog jutra, svezao sam jučerašnji dan sa današnjim, brige mu ne olakšavši snom.

Kad sam se vratio iz džamije, nesmiren jutarnjom molitvom, zatekao sam u tekijskoj bašči stražare s Mula-Jusufom. Pretražili su svaki kutak, pregledali kućicu, ali bjegunca nije bilo.

- Možda sam se prevario - rekao sam nezadovoljnim stražarima.

- Nisi se prevario. Pobjegao je sinoć i sklonio se negdje.

- Jesi li ih ti pozvao? - upitao sam Jusufa poslije. kad su stražari otišli.

- Mislio sam da ti tako želiš. Ne bi mi govorio da nisi želio.

Uostalom, svejedno, tako je najbolje. Skinuo sam odgovornost i krivicu sa sebe, a nikome nije zlo naneseno. Trebalo je da olakšano odahnem i ne mislim o prošloj noći.