Derviš i smrt

Bila je to ljubaznost koja ne obavezuje ni onoga ko je kaže ni onoga ko je čuje. Ali sam se sjetio sinoćnje večeri i učinilo mi se da zaista tako mislim, i da je malo što sam rekao. Osjećao sam želju da kažem više, da zadovoljim neku svoju potrebu što je rasla, da se ispunim nježnošću i toplinom. Uzalud je Hasan u smijehu pokušavao da me zaustavi, to je sad bilo nemoguće. Držao sam se za njega kao za kotvu, bio mi je neophodan baš tada, u tom času, i potrebno je bilo da mi bude drag, i najbolji. Rekao sam da ću još sutra, možda i danas, učiniti za brata sve što mogu. Vjerujem da sam u pravu, i tražiću pravdu dokle mognem da stignem. Možda neće biti lako, kao što mislim, možda će biti i teškoća (već ih osjećam: jutros muselim nije htio da me primi, drsko su rekli da ga nema iako je preda mnom ušao u muselimat), možda ću biti sam i ugrožen, i eto, zato sam i došao danas do njega, osjećam da mi je blizak, i ništa ne tražeći, osim ljudske riječi, htio sam da mu to kažem, zbog sebe.

Istina je bila to što sam rekao, neka neobična unutarnja istina, koja me i dovukla ovamo, iako sam je i sebi izrekao tek tada, pred njim. Kao da sam polazio na pogibeljan put, u opasnu bitku, gledao sam u jedinog prijatelja, koji se pojavio sa nesrećom, da ne bude potpuna, i mada mi ništa ne može pomoći, niti treba, neka duboka a nesaznana strepnja me vukla da ga sačuvam. Možda mi je tek tada, pred tim sabranim čovjekom što me slušao stišan, privučen ozbiljnošću moga glasa i skrivenom tjeskobom koju je mogao da nasluti, možda mi je tek tada, velim, potpuno došla do svijesti praznina koju sam jutros osjećao pred muselimatom, dok sam začuđeno slušao sejmene kako mi mirno saopštavaju laži. Bio sam ponižen, ali nisam imao snage da osjetim uvredu. Bio sam zaprepašten saznanjem da su brata i mene nepovratno vezali osudom. Morao sam da spašavam sebe, spašavajući njega. Ali nisam mogao da sakrijem pred samim sobom ledenu pustoš što me zapahnula. Znao sam, nisu to jedina vrata na koja treba da zakucam, nije to jedini čovjek koji treba da čuje moj zahtjev, ima ih još, boljih i jačih od ovog siledžije obezumljenog vlašću, a opet sam pretrnuo, naglo onemoćao, kao čovjek koji u noći izgubi put. I to je bio razlog što sam u nastupu povjeravanja i traženja podrške vezivao Hasana za sebe sponama prijateljstva, kopčama ljubavi, iznenađen sam sobom i tom novom potrebom, nerazumnom koliko i snažnom. Uspio sam, učinio sam to najbolje što je moguće, vođen nesvjesnim lukavstvom iskrene nemoći, nabujalom čežnjom da zadovoljim neku veliku žed, koja je sigurno odavno postojala, skrivena i gušena. Dugo sam poslije pamtio taj čas i onu silnu ganutost što me obuzela.

Uzbudio sam i njega. Široko otvorene modre oči su gledale kao da me prepoznaju, izdvajaju me iz neke bezličnosti, daju mi crte i lik. Izraz njegove obične, podsmješljive veselosti izmijenio se u uznemirenu napregnutost, a kad je počeo da govori, bio je opet miran i sabran čovjek koji vlada svojim osjećanjima, nadzire ih da ne budu prejako izražena kao kod ljudi koji lako zaboravljaju oduševljenje. Njegov žar je trajniji, nije plamen u kome izgore vrele riječi. I ta misao o njemu je nova. Još danas, još maloprije sam smatrao da je površan, i prazan, iako sam negdje u sebi sigurno mislio drukčije, jer zašto bih baš njemu došao kad mi je bila potrebna ljudska riječ. To ga je branila moja nova ljubav, moje oduševljenje koje sam vezao za njega, plašeći se usamljenosti. Uostalom, svejedno, neka je i površan, neka je lakomislen, neka pročerdava svoju nesvakidašnju pamet kako hoće, ali je dobar čovjek i zna tajnu da bude prijatelj. Ja ne znam, on će mi je otkriti. To je možda molitva pred velikom strepnjom, talisman protiv zlih sila, gatanje pred polazak na hadžiluk patnje.

Ali nikad ne znamo šta izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim određeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu. Pokrenuo sam u njemu, izgleda, dobro skrivanu želju da se miješa u tuđe živote. Kao da je jedva dočekao moj izliv prijateljstva da mi pruži ruku i pomoć. Riječi mu nisu dovoljne.

- Drago mi je što imaš povjerenja u mene - rekao je spremno. - Pomoći ću ti koliko mogu.

Sve je u njemu odjednom oživjelo, pripremilo se na nešto, na čin, na opasnost. Trebalo ga je zaustaviti.

- Ne tražim pomoć. Mislim da nije ni potrebno.

- Pomoć nikad nije suvišna, a sad će biti potrebnija nego ikad. Moramo ga izvući što prije, i skloniti odavde.

Ustao je, nemiran, ustremljen nada mnom, oči su mu sijale zlom vatrom. Šta sam probudio u njemu?

Nisam očekivao ni ovu ponudu ni ovu brzinu u odlučivanju, do kraja života upoznavaću ljude a nikad ih upoznati neću, uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću postupaka. Razmišljao sam trenutak, zatečen, uplašen ovom naglošću, u opasnosti da budem uvučen u ružan poduhvat. Odbio sam, ne kazujući pravi razlog, i ne znajući ga tačno.

- Onda bi ostao kriv.

- Ostao bi u životu! Važno je spasti čovjeka.

- Ja spašavam više: pravdu.

- Stradaćete i ti, i on i pravda.