Derviš i smrt

A ja: O, Zulkarnejne, Jedžudž i Medžudž prave smutnju po zemlji. I: Zaista biće nesrećan ko dušu svoju okalja. I: Pored istine postoji zabluda. I: Neka ljudi oproste i smiluju se, zar vi ne želite da vama Bog oprosti? I još: Zaista je čovjek veliki nasilnik, a nasilnici su najdalje od istine.

Na to je on zaćutao za trenutak, pa rekao mirno, još se smiješeći:

- Teško tebi, teško tebi, i opet teško tebi!

- Alah je svačije utočište - odgovorio sam izgubljeno.

Onda smo gledali jedan u drugog, ja rastrzan svim što je izgovoreno, misleći kako sam brata zaboravio a sebe opteretio; on spokojan, gladeći uzdignuti rep odvratne mačke što mu se uvijala iza leđa. Trebalo je da odem, kamo sreće da nisam ni dolazio, ništa doznao nisam, ništa pomogao nisam, a rekao sam što nije trebalo. Jer i Kur'an je opasan ako božiju riječ o griješnicima vežeš uz onoga ko određuje griješnike. Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prećutiš, znao sam za tu mudrost kad mi nije bila potrebna. Bolje bi bilo da sam samo slušao, i kazao što bi bilo vrednije od svega, potpuno sam smeo s uma, a siguran sam da je značajno. Sinoć je bilo, njega se tiče, i mene, žena je rekla da krije od njega. Sjetio sam se: prijatelja sam izdao radi toga.

I ispričao mu kratko, suzbijajući stid što me zapljusnuo, kako sam nagovorio Hasana da se odreče nasljedstva. Ništa više, samo to. Ni u kakvu vezu nisam doveo ni sebe, ni ovu posjetu, ni brata. Ali on će dovesti, mora, i neće moći odgovoriti Kur'anom. Bilo je i crne pakosti u tom naglom mijenjanju razgovora, i zlurade želje da ga uprljam njegovom vlastitom pohlepom.

Prevario sam se, opet. Ničim nije pokazao da me shvatio, nije se ni iznenadio, nisam vidio na njemu ni srdžbu ni radost, ali je u svetoj knjizi našao odgovor i za ovu priliku:

- Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži.

Sve je moglo da znači to što je kazao, ili ništa. Prekid razgovora, skrivenu ljutinu, ruganje.

Uzalud, jači je od mene. Liči na mrtvaca, ali nije mrtvac: načelo bjesni u njemu.

Oči mu svijetle u krilu, ispod ruke, mačije, ne usuđujem se da pogledam u njegove, prožižu me ledeno fosfornim sjajem.

Oborio sam pogled i ćutao, uplašen svojom nepotrebnom smjelošću i njegovim nadmoćnim odbijanjem.

- Svrati opet - rekao je ljubazno. - Ne viđamo se često.

7

Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obećan.

Izašao sam u noć, drvene noge su bile poda mnom, ledena jeza je kolala žilama, i umor, kajanje, srdžba, strah, skupilo se u meni sve ludo i nemoćno, pretvorilo se u mutljag u kome se svijest gušila. Ispratio me učtivo, do hodnika, svijeće su titrale u rukama dvojice momaka (kako su znali da izlazim?), oslijepiće me treperenjem u dugom mraku, pozvao me da opet dođem, kad god želim. Možda je još čekao da se vratim, možda bi trebalo da se vratim, da kažem kako nisam mislio ništa rđavo, na muci sam, zbunjen i nespokojan, zato neka zaboravi sve što sam rekao. Možda bi trebalo da se vratim, da ga ubijem, da ga uhvatim za vrat i udavim. Ni onda mu smiješak ne bi nestao sa blijedih usana, niti bi se utulile žute fosforne oči.

Trljao sam oznojene ruke jednu o drugu, kao da sam nosio vlagu njegove kože na svojim dlanovima, držao ih otvorene pred sobom da izvjetri zamišljeni dodir, pokušavao da ga se oslobodim.

Dugo sam išao obalom rijeke, susretao rijetke prolaznike, ljudi se rano zatvaraju u kuće, ostaju u noći samo pasvandžije, sarhoši i nesrećan svijet.

Sve me vuklo u tekiju, da zaključam teška vrata i ostanem sam. Želja je bila jaka, kao nagon da se pobjegne. Ali nisam dopustio sebi tu slabost, odbacivao sam je, čineći nasilje nad sobom, jer sam znao da ovo željeno povlačenje ne bi nikad bilo opasnije nego sad, umanjilo bi me, obezvrijedilo, ne bih više imao prava na samopoštovanje, ne bih bio spreman da ikad išta učinim, čekao bih sve udarce pognute glave, bio bih jad, postao bih ništa. Ne smijem da odustanem. Izazvao sam ih, i moram ostati na nogama. Dotukao bih sam sebe ako bih sada ustuknuo.

Koračao sam tihom obalom, slušajući hod rječice, i nadao se smirenju, jer priroda i njen moćni život stišavaju čovjeka možda baš zato što su ravnodušni prema njemu. Ali rijeka mi nije pomogla, moji hukovi su bili jači.

Nisam očekivao da sretnem ni odmetnika Ishaka, sazrio sam od onog časa kad sam u džamiji nejasno želio da ga čujem. Njegovo mišljenje i njegov savjet danas me se ne tiču. On ima neki svoj cilj, i nedaće prima kao kišu, kao oblak. A ja ne mislim o određenim nedaćama. Znao sam da je sve moje dovedeno u pitanje. Sve - to je veoma neodređeno, ali i veoma stvarno. To je izgubljenost i bespuće, to je ispadanje sa životne staze a druga ne postoji, to je osjećanje užasa bez imena, zbog praznine i gluhog prostora što bi se mogao stvoriti oko tebe.