Derviš i smrt

Vojnik je utišao glas. I ja. Gotovo šapućemo u ovoj očišćenoj, ograbljanoj, njegovanoj šumi kojoj je oduzeta divljina a ostavljena svježina, u ovom tihom prostoru ograđenom zidom, gdje su i olujama podrezana krila.

Vojnik gleda duž puta prema bijeloj kući skrivenoj u drveću. Gledam i ja. U oku se smjenjuje blještavo i zeleno, oštro i sneno, od sunca na staklu prozora, i lakog njihanja granja.

Vojniku je ime Kara-Zaim. Sad je sjenka nekadašnjeg Kara-Zaima, sad je dronjak onog neustrašivog mladića što je golom sabljom išao na golu sablju, dok mu jedna, ulanska, nije otvorila put između rebara na prsima i leđima. Do tada je boden, zasiječan, sječen, skraćivan, nije imao pola lijevog uha, ni tri prsta na lijevoj ruci, lice mu je išarano crvenim brazdama na kojima ne izrasta nova koža, ostale biljege sakrivao je haljinama, i uvijek je lako prebolijevao i vraćao se u bitke. Krv mu je bila jaka, i duboki zasjeci u mlado meso brzo su zacjeljivali. A kad ga je probola dušmanska sablja ulanska, načinivši otvore da svjetlo sunčevo uđe u njega prvi put, kad su mu vrh i sječivo prošli kud im nije put, kroz pluća, Kara-Zaim je pao i zamro, ostavili su ga uzmičući, i džerah je u trku samo dotakao njegovu hladnu ruku i požurio za vojskom, namjeravajući da mu prouči dovu kad izmakne na sigurno mjesto. Kara-Zaim se probudio u noći, od hladnoće, među mrtvacima, iznemogao i tih kao i oni. Ostao je živ, ali nije više bio za vojsku. Izgubio je snagu, i brzinu, i radost. Sad je čuvar bašče, ili kuće, ili nevoljnik što prima milostinju.

- Dobro mi je - pogledao me veselo. Prisiljavam se da mirno gledam u njegovo izorano lice. - Posao nije težak. A muftija ima povjerenja u mene. Ja sam kao nadzornik stražara, pomalo ih učim, nadgledam, i tako.

- Mogao si da budeš i nešto drugo. Dizdar u tvrđavi. Pomoćnik kajmekama. A mogli su da ti daju kakav timar, kao i drugima, da budeš na svome imanju.

- Zašto? - upitao je uznemireno. - Nudili su mi, nisam htio. Ja sam zadovoljan. Na ovom mjestu ne može biti svako.

Vrijeđalo me, i boljelo, što plašljivo gleda prema kući, nekadašnji gazija Kara-Zaim. Da li bi trebalo da i ja ovako gledam ako bih se uputio tamo? Čega se boji on koji se ničega bojao nije?

Rekao sam, ne želeći da ga povrijedim:

- Kakav si ti junak bio! Bože veliki, kakav junak!

I odmah se pokajao. Zašto mu oživljavaš prošlost? Zašto ga budiš iz drijemeža? Nije zaboravio, to je nemoguće, ali se stišao, primirio, prežalio možda; no treba mu pozleđivati rane što su prestale da krvare.

Avaj, govorio sam i o sebi.

Sad je kasno, rečeno je što nije trebalo.

Pogledao me zaprepašteno, sigurno već godinama niko nije govorio o njegovoj prošlosti, ili je on sam govorio, navodeći druge da kažu, da ga se sjete drukčijeg, zar je umrlo i sjećanje? zar ga nema ni u čijoj uspomeni? A možda ni on više ne govori, čemu? ili govori više i beznadnije što prošlost biva dalja, i ne nada se da će se iko sjetiti. U njemu je sve živo, u drugima je umro.

I eto, jedan derviš je progovorio o njemu nekadašnjem. I još kako je progovorio! Sanjao je možda da to neko kaže baš ovim mojim riječima: Bože veliki, kakav si junak bio! Udarile su ga po srcu, sigurno, sunule su kroz krv kao vreli vjetar, uši mu zaglušile. Ili je mislio da su to riječi iz njegovih snova, niko ih nije izrekao, čula ih je samo njegova želja. Ali ne! Rekla je to ova stara dervišina. Sjetila se i rekla.

Gledao me trenutak izgubljeno, kao padavičar, nisam znao da li će skočiti od sreće, i srušiti se na kamen, lomljiv, ili će me zagrliti, da se održi na slabim nogama, ili se nasmijati, ili zaplakati, i umrijeti, ali ja nisam dovoljno poznavao gaziju Kara-Zaima. Sjetio sam se junaka, kako da to ne bude i sad? Samo ga izdaje drhtav glas i tiho krkljanje u probodenim plućima, zbog uzbuđenja:

- Sjećaš se? Da li se zaista sjećaš?

- Sjećam se. Uvijek kad mislim o onom vremenu, vidim tebe.

- Kako me vidiš?

Šapat mu je tih, zove me iz tame vremena.

- U nekom svjetlu, Kara-Zaime. Na širokom polju. Samog. Ideš mirno, ne osvrćući se, ne čekaš nikoga. Sav u bijelom. Ruke su ti gole do lakata. U ruci sablja, i svjetlo je možda od sunca na njenom sječivu. Ličiš na vjetar što se ne može zaustaviti. Na sunčanu zraku ličiš što će svugdje prodrijeti. Svi drugi su zastali, gledaju, nema ih. Samo ti.

- Nisam tako išao.

- To je moje sjećanje. Izbrisalo se ono što je možda bilo, i samo je to ostalo.

- Lijepo je. Ljepše nego u zbilji. Ili nije. U nekom svjetlu, veliš. Na širokom polju.

Šapuće opijeno, a onda gleda u mene, traži svoju sliku u mojim riječima, svoju daleku slavu na mojim usnama.

Zamišlja da pjevam pjesmu o njegovoj hrabrosti, a ja ga žalim.

I ne mogu više.

- Drago mi je što sam te vidio - kažem opraštajući se.

- Čekaj.

Teško mu je da me pusti, ja sam onaj dugo žuđeni koji zna, ja sam svjedok da ne umiru uspomene, ja sam potvrda da nije sve samo sjenka u njemu, moje sjećanje je naknada za dugi zaborav, nagrada za čekanje.