Derviš i smrt

Tako, sad je gotovo. Možda je ipak trebalo da ga uhvatim za oba uha, ili da ga udarim čukljem prsta u žuto čelo. I opet nisam znao gdje je Antiohija, ni kojim smo jezikom govorili. Cijelo vrijeme mi se činilo da dubim na glavi, da visim između poda i kandilja, da strop podupirem plećima, izgubljen, poblesavio zbog njegove čame i svoje želje da je savladam. Čudnim jezikom sam govorio, zaista, a uzalud. Možda i sutra uzalud, jer će me unaprijed obeshrabriti današnji neuspjeh. Moram doći, a doći ću klečajući, i neću znati ne samo gdje je Antiohija - prokleta bila! - već ni kako je ime sinu moje majke. Mučićemo se ponovo kao dvoje starih u drugoj bračnoj noći, poslije prve što je žalosno propala, samo će sve trajati kraće, jer se nećemo mnogo nadati ni ja ni on.

Sad nemam kud da žurim. Žuta troma ruka nije u času kratkotrajne bodrosti napisala: pustiti zatvorenika Haruna.

Je li zbog toga Harun zatvorenik propao u još dublju tamu?

Izašao sam, izveli su me, izgurali, a pred kućom me sačekao zaboravljeni Kara-Zaim. Ljudi ga ne pamte poslije dvadeset godina, ja sam ga zaboravio nakon jednog sata. Samo on ne zaboravlja, i to je tako.

- Dugo si ostao - kaže gledajući me radoznalo.

- Zar megdan traje kraće?

- Obično izlaze brže. I obično su zbunjeni.

- Jesam li ja zbunjen?

- Ne bih rekao.

Kara-Zaimovo oko nije baš bistro. Neka bude kako on kaže.

- Pričali smo o svemu.

- A o meni?

- Rekao je da dođem sutra.

- Tako. Znači, sutra.

I opet smo išli čistom stazom od riječnih bjelutaka. I ići ćemo opet, sutra.

Mislio sam da neću imati snage da razgovaram sa Zaimom, da neću ni čuti šta mi kaže, a čuo sam, i odgovarao, iako je sve bilo isprevrtano u meni, ako sam još stajao naglavce, i polako, polako se ispravljao, siguran da će sve izgledati još čudnije kad dođem sebi. Ličiće na pijanstvo, na ružan san, vjerovaću da sam udario na čini, i da ništa stvarno nije bilo.

Zaim ne zna šta se dešava u meni, on misli da sam uspio.

- To je dobro - kaže - što te zove sutra. Obično ne zove. Znači da si mu se dopao, znači da si mu u volji.

Nisi mnogo mudar, nisi mnogo ni rječit, moj dobri Zaime. Da, dopao sam mu se, veoma, otišao je jedva dišući, a mučenje nastavljamo sutra.

Zaim gleda u mene zbunjeno, traži riječi.

- Pa evo, htio bih da te zamolim.

Gleda li i on u moje lice da li se gasi od njegovih riječi? Hrabrim ga, bez volje, sjećajući se:

- Reci, Kara-Zaime. Slobodno. Nešto te muči.

Tako je trebalo onaj da kaže meni, maločas.

- Pa, ništa me ne muči. Ali ovdje ne znaju ko sam, misle da sam ovako sipljiv i nikakav oduvijek. Ne kažem za muftiju, već za druge.

- Da li ti se nešto desilo?

- Ništa mi se nije desilo. Kažu da nisam više za službu.

- Otpuštaju te?

- Znači, otpuštaju me. Pa mislim, ako bi mogao da kažeš muftiji, da me ostavi. Nisam više za vojsku, ali da vrata čuvam, to mogu bolje od drugih. Primam sto groša godišnje...

- Muftija prima dvanaest hiljada.

- Drugo je muftija. I velim, ako je mnogo sto groša, neka bude manje, neka bude osamdeset. Neka bude i sedamdeset. Znači, sedamdeset na godinu, zar je to mnogo? Eto, to sam htio.

Pa, obično nije mnogo sedamdeset groša na godinu. Znači, nećeš se ugojiti od tih sedamdeset groša, moj Zaime, koji si grdno pogriješio što nisi umro na vrijeme. Ali, oprosti što ne mogu da te žalim, dugo sam se rvao s karandolozom i sav sam razglobljen, nijedna kost mi nije na svome mjestu.

- Nisi za vojsku, - rekao sam ništa ne misleći - ali pušku možeš da nosiš. Jatagan možeš da nosiš. Koliko bi tražio da oslobodimo jednog nevinog čovjeka. Zatvoren je na pravdi božijoj, ništa nije kriv. Da li bi pristao za sto groša?

Zbunio se.

- Ne znam da li me ispituješ, ili govoriš o nečemu što može biti.

- Odgovori mi.

- Nije lako odgovoriti. Dok sam bio pravi Kara-Zaim, ne bih uzeo ništa. A sad, ako je stvar poštena... Sto groša?

- Dvjesta.

- Dvjesta groša! Bože milosni! Tri godine bih mogao da proživim sa dvjesta groša. I nevin čovjek? Gdje je?

- U tvrđavi.

- Znači, dvjesta groša. I nevin čovjek, u tvrđavi. Ne bih mogao.

- Prije dvadeset godina bi pristao? I da je u tvrđavi? Samo da je nevin, zatvoren bez krivice?

- Pristao bih.

- A sad ne bi?

- Sad ne bih.

- Onda ništa.

- Je li to zbilja ili šala?

- Šala. Htio sam da vidim koliko si se promijenio.

- Pa, promijenio sam se. A ako me otpuste, da te potražim?

- Ako te otpuste, ja ću ti naći posao.

- Hvala ti, zapamtiću to. Ali opet, govori sutra s muftijom.

Želio je da ostane na ovoj bijeloj stazi od vrata do kuće po svaku cijenu. Odsjaj muftijina značaja padao je i na njega, beznačajnog, i sigurno mu se činilo da je mnogo bliže odatle do onog gazije sa bojnog polja, nego iz pekarskog hamurluka ili sa baštovanske lijehe. A on mu je važniji od svega na svijetu.

Sreo me istog časa, pred veče, u najteži čas, kad sam išao prema kapiji smrti, izletio je iz magle, s neba pao preda me na putu gdje nije bilo nikakva smisla da se sretnemo, ni mi, ni naša lica, ni naša raspoloženja. Moje ne znam kakvo je, njegovo zrači veseljem. Hripanje mu je pobjedonosno.