Derviš i smrt

Opet je odmahnuo rukom i glavom. Nekad je govorio lijepo, polako, za sve je imao vremena, slažući riječi u skladno složene rečenice, bilo je nekog mira i sigurnosti u tom tihom neužurbanom govorenju, činilo se da je iznad stvari i da vlada njima, vjerovao je u zvuk i smisao riječi. A sad je to nemoćno odmahivanje rukom značilo predavanje pred životom, odustajanje od riječi koje ne mogu da spriječe ni da objasne nesreću. I zatvarao se tim pokretom, skrivao zbunjenost pred sinom s kojim više nije znao ni da razgovara, užas pred gradom što ga je dočekao zločinom i mrakom, nesnalaženje pred nevoljama što su mu upropastile starost. Trebalo je samo da svrši posao zbog kojega je i došao, pa da odmah pobjegne iz ove varoši koja mu je oduzela sve što je imao, sinove, sigurnost, vjeru u život. Osvrtao se oko sebe, gledao u pod, stiskao kvrgave prste, krio oči. Bilo mi je žao i teško.

- Rasuli smo se - rekao je - samo nas nesreće okupljaju.

- Kad si čuo?

- Neki dan. Naišle neke kiridžije.

- I odmah si pošao? Uplašio si se?

- Došao sam da vidim.

Razgovarali smo o zatvorenom bratu i sinu kao o mrtvome, ne pominjući mu imena, on nas je, nestali, i sastavio. Mislili smo na njega i kad smo govorili o svemu drugome.

Sad je otac gledao u mene sa strahom i nadom, sve što ću reći za njega je presuda. Nije pominjao ni bojazan ni očekivanje, sujevjerno se čuvajući da ne kaže ma šta određeno, plašeći se zle magije riječi. Dodao je samo posljednji razlog, koji ga je i doveo ovamo:

- Ti si ovdje ugledan, poznaješ sve prve ljude.

- Nije ništa opasno. Govorio je nešto što nije trebalo.

- Šta je govorio? Zar se i za riječ zatvara?

- Danas ću ići muselimu. Da saznam razlog i da molim milost.

- Treba li i ja da idem? Reći ću da su pogriješili, zatvorili su najpoštenijeg, o, ne može učiniti ništa ružno, ili ću kleknuti na koljena, neka vide roditeljsku žalost. I platiću ako treba, prodaću sve i platiću, samo neka ga puste.

- Pustiće ga, ne treba da ideš nikud.

- Onda ću čekati ovdje. Neću izaći iz hana dok se ne vratiš. I reci im da mi je samo još on ostao. Uzdao sam se da će se vratiti kući, da mi se neće ugasiti ognjište. A opet bih sve prodao, ništa mi ne treba.

- Ne brini, sve će biti dobro, s božjom milošću.

Sve sam izmislio, osim božje milosti, nisam imao srca da ga ostavim bez nade, niti sam mogao da kažem da o bratu ne znam ništa. Otac je živio u naivnom uvjerenju da sam ja bratu moguća zaštita svojim prisustvom i svojim ugledom, a nisam htio da mu pomenem da bratu moje prisustvo nije pomoglo a da je i moj ugled doveden u pitanje. Kako bi mogao shvatiti da je dio bratovljeve krivice pao i na mene.

Izašao sam iz hana pod teretom obaveze koju sam preuzeo iz obzira, ne znajući kako da je izvršim, pritisnut neopreznom riječju što je ocu izmakla u tuzi. Nikad je ne bi izrekao da je vladao sobom, po tome sam vidio kolika je njegova žalost. A vidio sam i da je mene otpisao, za njega više ne postojim i isto je kao da sam mrtav, samo mu je onaj drugi ostao. Tako je trebalo i da kažem ljudima: ja sam mrtav za oca, samo mu je još onaj ostao, vratite mu ga. Mene nema. Mir duši griješnog derviša Ahmeda, umro je, i samo izgleda da je živ. Nikad ne bih saznao to mišljenje o sebi, da ga tuga nije obeznanila, a sad ga znam, i vidim se drukčije, tuđim očima. Zar je put koji sam izabrao toliko ništavan za moga oca da me radi toga živa sahranio? Zar ovo što činim za njega nije ništa, zar smo toliko odvojeni, toliko drukčiji, na potpuno suprotnim stazama, da i ne priznaje moje postojanje? Čak ni žalosti nije bilo u njemu što me izgubio, toliko je taj gubitak davno i konačno prežaljen. A može biti da pretjerujem, možda bi otac i zbog mene ovako dojurio, ako bi me zadesila nevolja, i mislio samo na mene, jer je najpreći onaj kome je najteže.

Šta se to odjednom desi, koji se to kamen iz temelja izmakne pa sve počne da se ruši i odronjava? Život je izgledao čvrsta zidanica, nijedna pukotina se nije vidjela, a iznenadan potres, besmislen i neskrivljen, porušio je ponosnu zidanicu kao da je od pijeska.

S brda, iz ciganske mahale, što se povukla u vis i na kraj, zaglušno je udarao bubanj i pištala zurna, đurđevsko veselje se sručivalo na kasabu kao pljusak, neprestano, nikud se od njega nije moglo pobjeći.

Budale, mislio sam nesabrano, jučerašnjom srdžbom. Oni i ne znaju da ima važnijih stvari na svijetu.

Ali moja ljutina nije bila vrela kao sinoć. Nije bila ni ljutina, već uvrijeđenost. To ludo veselje je smetnja i nepravda, moja briga je otežana njime. Sav sam se pretvorio u nju, postala je moj svijet i moj život, ništa izvan nje ne postoji.