Derviš i smrt

Nesavladivo je teško sve što sam mogao da učinim, ličilo je na prestup ili na prve korake u životu. A morao sam, zbog sebe, brat sam mu, zbog njega, brat mi je, i ne bih tražio drugi ni bolji razlog izvan tog uobičajenog što lijepo zvuči i objašnjava se sam sobom, da nije bilo ovog nemira u meni, ovog nespokojstva punog crne slutnje, što me nagonilo da zelenom srdžbom mislim na zatvorenog brata: zašto mi je to učinio. U početku sam pokušavao da se odbranim od te sebične misli. Nije lijepo, govorio sam sam sebi, što njegovu nevolju smatraš samo svojom nesrećom, on je krv tvoje krvi, treba da mu pomogneš, ne misleći na sebe.

Tako bi bilo ljepše, mogao bih da budem ponosan na svoju plemenitu misao, ali nisam uspijevao da odstranim brigu o sebi. I odgovarao sam svojoj nemoćnoj čistoj misli: da, brat mi je, ali baš zato je teško, i na mene je bacio sjenku. Ljudi su me gledali podozrivo, podsmješljivo ili sažaljivo, neki su okretali glavu da nam se pogledi ne sretnu. Uvjeravao sam sam sebe: to je nemoguće, samo ti se čini, svako zna da postupak tvoga brata nije tvoj, ma kakav da je.

Ali uzalud, pogledi ljudi nisu kao ranije. Teško ih je izdržati, neprestano podsjećaju na ono što bih htio da ne znaju. Bezuspješno nastojiš da ostaneš čist i slobodan, neko tvoj će ti zagorčati život.

Skrenuo sam iz čaršije, putem pored rječice, idući za njenim tokom, između bašča i njenog plitkog korita, tuda ljudi samo prolaze, ne zadržavaju se; najbolje bi bilo otići za njenom vodom daleko izvan kasabe, u polje između brda, znam da ne valja kad čovjek želi da pobjegne, ali se misao sama oslobađa kad joj je teško. U plitkoj vodi plivaju sitni srebrni cikovi, izgleda da nikad ne narastu, i to je dobro, gledam ih uporno, ne zastajući, držim se njih, ovo nije moj put, trebalo je da idem na drugu stranu, ali se ne vraćam, uvijek ima vremena za ono što je neprijatno.

Bilo bi lijepo da sam skitnica. On uvijek može da traži dobre ljude i drage krajeve, i nosi vedru dušu otvorenu za široko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svukuda. Kad čovjeka samo ne bi držalo osvojeno mjesto.

Idi od mene, odvratna nemoći, zavaravaš me lažnim slikama rasterećenja, koje nisu čak ni želje.

Putem iza sebe začuo sam potmuli topot, kao ispod zemlje. Veliki dželep goveda išao je pored rijeke u oblaku prašine.

Skrenuo sam u jednu baštensku kapiju da propustim tu stoglavu rogatu snagu, slijepu i ludu, što je zatvorenih očiju jurila na šibe goniča.

Na konju ispred dželepa jahao je Hasan, u crvenoj kabanici, uspravan, vedar, jedini on miran i nasmijan u toj gužvi, u tom uzbuđenom mukanju, vici i psovkama što su se razlijegali riječnom dolinom.

Uvijek isti.

Poznao je i on mene, i odvojivši se od dželepa, od goniča, od oblaka prašine, dokasao do moje kapije.

- Ne bih želio da baš tebe pregazim - rekao je smijući se. - Da je neko drugi, ne bih žalio.

Sjahao je, lako, kao da je tek pošao na put, i snažno me zagrlio. Bilo mi je čudno i nelagodno kad sam osjetio kliješta njegovih šaka na svojim ramenima, on je uvijek neskriveno pokazivao svoju radost. A baš to me i čudi, ta radost. Je li to zbog mene, ili je rasipno razbacivanje, isto prema svakome? Prazna životna vedrina što se presipa kao voda, bezvredna jer je svačija.

Vraća se iz Vlaške, mjesecima je na putu, pitam ga iako znam, samo da nešto govorim. Sinoć sam bio spreman da ga izdam sestri.

- Potavnio si - kaže.

- Imam briga.

- Znam.

Odakle je mogao da zna? Gotovo tri mjeseca je hodao po tuđim zemljama, hiljade milja je prešao trgujući, i tek što je stigao, sve je čuo. A ja sam mislio da ni svi ljudi u kasabi ne znaju. Uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno.

- Zašto je zatvoren?

- Ne znam. Ne vjerujem da je ikakvo zlo mogao da učini.

- Da je učinio zlo, znao bi.

- Bio je miran - rekao sam, ne razumjevši ga.

- Naši ljudi žive mirno, a stradaju naglo. Žao mi je, i zbog njega, i zbog tebe. Gdje je sad?

- U tvrđavi.

- Pozdravio sam je izdaleka, zaboravio sam šta je u njoj. Doći ću večeras u tekiju, ako ti neću smetati.

- Zašto bi mi smetao!

- Kako je hafiz Muhamed?

- Dobro.

- Sve će nas on ukopati - nasmijao se opet.

- Čekaćemo te večeras.

Neće mi ni pomoći ni smetati njegova prazna neplodna dobrota. Sve je u njega prazno i nekorisno, i mirna narav, i vedro raspoloženje, i bistar um, prazno i površno. Ali je on bio jedini čovjek u kasabi koji mi je rekao riječ saučešća, nekorisnu ali sigurno iskrenu. Pa opet, stidim se da kažem, ličila je na milostinju siromaha, i nije me ni zagrijala ni ganula.

Odjahao je ispred volovskih rogova, spuštenih kao za napad, zavijen prašinom što je kao siv mjehur plovila nad govedima, skrivajući ih.

Držao sam ga na odstojanju, zbog onog sinoć, i zbog onog što čekam.