Prorok

„On je idealist, poput onoga koji kuša otkati odjeću od paučine.

Nije zavrijedio da gleda naša gola tijela.”

Pođosmo dalje dok, iznenada, ne začusmo

neki glas gdje klikće: „Evo dubokoga mora! Evo strašnoga mora!”

Potražismo izvor toga glasa i nađosmo čovjeka

leđima okrenuta moru. Na uhu držaše školjku

i slušaše joj šum. Duša moja reče: „Hajdemo.

Ovo je skeptik koji okreće leđa sveukupnosti

koju ne može obuhvatiti i pustimo ga

da se bavi tricama.”

Pođosmo dalje i ugledasmo čovjeka

između dvije litice, s glavom u pijesku.

I rekoh sebi: „O dušo, okupajmo se ovdje

jer nas ovaj čovjek ne može vidjeti.”

A duša moja, odmahnuvši gIavom, reče:

„Ne, i tisuću puta ne! Čovjek kojeg sad vidiš

najgori je od sviju. On je bogobojaznik

koji se skriva od tragedije života,

dok život skriva svoje radosti od njega.”

Duša se moja rastuži i gorkim glasom reče:

„Napustimo ovo žalo! Nema ovdje skrovita mjesta

da se okupamo. Neću da mi ovaj vjetar raspleće kosu,

neću da razotkrivam bijele grudi na ovom otvorenom prostoru,

neću da se svučem i da budem gola

na ovoj jarkoj svjetlosti.”

Duša moja i ja ostavismo to veliko more

tražeći još veće.

U Proroku je vizija oca svepomiritelja najvidljivija. Ali, Prorok nije samo religiozno-mistički spis. Za moderna čitaoca — čak i bez ikakvih religioznih sklonosti — djelo ima izrazito sekularnu važnost. U prvom redu, ono je iscrpan inventar ključnih stanja koja leže, otkrivena ili zapretena, u unutrašnjosti gotovo svakoga čovjeka. Džubran zna da je čovjek drama i njezina pozornica. Ali, kad se duša skrije iza maske jednoga njezina glumca, on joj pokazuje da je ona i antagonist. I, tako, dok lice razabire naličje, ni jedno ne ostaje neizmijenjeno. Čovjek biva vlastiti iskupitelj.

Iako svojevrstan brevijar, spis ne propisuje moralna pravila. Dapače, pravila su nepoželjna. Džubran traga za mogućnošću da se dosegne istinska sadašnjost, koju ne bi zarobili zidovi nemogućega raja vječnosti ni zlatno doba prošlosti. Premda rođen i odgojen u ozračju kršćanstva i islama, dviju religija koje svoje soteriološko ispunjenje vide onkraj groba, u kojem se završava rijeka vremena pojedinca i onkraj kojega počinje vječnost, zla ili dobra, po zaslugama, on se malo zanima za tu vrstu eshatologije. Novo je — a ujedno karakteristično za sve velike mističke uvide prošlosti — u njegovoj vrsti religioznoga doživljaja što on gleda u bogu funkciju čovjeka, a u čovjeku funkciju boga, slično kao Meister Eckhardt, Jakob Böhme ili Angelus Silesius, pa čak i Ivan od Križa. Bez obzira na psihološko tumačenje korijena tog fenomena, on ima značajnu antropološku važnost. Što se tiče samoga Džubrana, taj mu doživljaj omogućuje da izbjegne polje prividno tragičnoga, faustovskoga, naprosto tako što se trudi da svako „ono tamo” doživi kao „ovo ovdje”, da svako jučer ili sutra prizove u svoje danas. I tako, ono što mnogi drugi uviđaju sukcesivno, on gleda simultano, što njegovoj misli daje neobičnu probojnost. On je sve što govori, i ništa od onoga što govori ne stoji mu nasuprot. Džubranova religioznost, dakle, nije institucionalna; ona je strogo osobna, nije iz druge ruke i utemeljena je na doživljaju koji je on, u svim nijansama, neposredno iskusio.

* soteriologija — religiozno naučavanje o spasenju ljudi od vječne propasti, od “pakla” (kod Židova i kršćana takvo spasenje ima donijeti Mesija)

Bez sumnje, to mu je dalo legitimaciju da modernom svijetu — razjedinjenom religioznim uvjerenjima, socijalno i politički, svijetu u kojem se znanstveni i tehnološki napredak ostvaruje na štetu mnogobrojnih ljudskih moći — ponudi viziju prividne jednostavnosti, čije prihvaćanje zahtijeva odricanje od mnogih ideala civilizacije. Već i sama ideja da se, u ovom diskurzivnom stoljeću, obrati ljudima stilom starih religioznih reformatora naoko je anakronizam.

Ali, činjenica je da suvremeni čovjek ne može beskonačno podnositi sve veće napetosti kojima je izložen. Struna prijeti da pukne. Ne mogu se beskonačno specijalizirati ni „ticala” našega uma (ako je to dopušteno reći). Čak se ne mogu beskrajno specijalizirati ni sredstva kojima se književnost našega doba služi da bi ga izrazila.

Nakon beskrajnih tananosti, kulturan se čovjek, tup od prezasićenosti, zaželi „primitivnijih” stanja. Upravo zato što i on sam, specijalizirajući neke svoje moći, ostavlja u infantilnom, krajnje nerazvijenu, stanju druge, a onda, kao lijek od nepoželjna lica, počinje tražiti izgubljeno naličje.

Zacijelo, Džubran je dirnuo upravo najskrovitije, zapuštene žice u modernom čovjeku, imajući, istodobno, povlasticu rijetkih pisaca da prepozna i zadovolji upravo onu želju koju su svi latentno nosili u sebi, ne znajući da ona i postoji. Koja je to želja? To je želja najtajnijega u čovjeku da zauzme mjesto u cjelini ličnosti i društva, u cjelini koja se, međutim, nikad ne ostvaruje, razapeta između prošlosti i budućnosti.