Prorok

Ali, tada bi Džubran bio samo pjesnik koji je vremenu uspio skrojiti kaput za jednu sezonu, ili modni mrtvački pokrov. A Prorok upravo pokazuje da su posrijedi kudikamo važniji dosezi. Da se iznova, u svoj drevnosti, prizovu, upravo na moderan način, one tvoračke snage koje su pokretale tektoniku ljudske duševnosti oduvijek. Da se, s jabukom spoznaje među zubima, siđe u tamno blato korijenja koje ju je rodilo. Džubran nije čovjek koji bi se zadovoljio time da ostane samo pjesnik. On je želio da bude i učitelj, propovjednik, pa čak i prorok. Zacijelo, jedan je od rijetkih modernih koji se odvažio da bude velik, čak i pod cijenu da bude, naoko, anakronističan.

U djelu Prorok možemo susresti različite aspekte vlastite ličnosti i prepoznati svoju potrebu da ih pomirimo u sebi, a da pri tom ostanemo posve ravnodušni na Džubranov religiozni zanos, na isti način kao što se trijeznimo ponirući u ledene izvore Upanišada ili Božanstvene komedije, a da, za to, ne moramo biti ni hinduisti ni kršćani. Jer, to je još jedan dokaz da su mistička iskustva međusobno mnogo sličnija od religioznih sistema od kojih su morala posuditi raznovrsne jezike da bi se izrazila.

Halil Džubran umro je, kao 48-godišnjak, u petak 10. travnja 1931, u 23 sata, u bolnici St. Vincent's Hospital na uglu Sedme avenije i Jedanaeste ulice u New Yorku. Autopsija je pokazala da je umro od „ciroze jetre i početne tuberkuloze jednoga plućnog krila”. 21. kolovoza 1931. njegovi su posmrtni ostaci preneseni brodom u Bejrut, gdje su dočekani uz vojne počasti. Sprovod koji se kretao prema njegovoj rodnoj Bšareji ovako je opisao A. C. Harte u listu The Christian Century: „… više je to nalikovalo na trijumfalni ulazak nego na pogreb. Zvon crkvenih zvona i opća atmosfera ponosa isticali su se. Naišao sam bio na jednoga rođaka koji me poveo do mjesta gdje je nekoć bila kućica u kojoj se Džubran rodio. Dijelovi zidova još postoje. Starješine tog mjesta odlučile su da to mjesto pretvore u muzej i spomenik.”

Marko Grčić