Ponovo smeh. Nema odgovora. Da li Uništavači uopšte govore? On vidi da im se usne nimalo ne razdvajaju. Vidi da im se vilice ne pokreću.
On krene u obilazak ledene granice, sve vreme praćen nekolicinom Uništavača, koji mu ne dopuštaju da odluta. Oseća se kao da mu neko pokazuje bučnu i moćnu fabriku. Uništavači se čine ponosni na svoj rad. Pogledaj nas, vidi kako smo predani svom poslu. Mi nismo kao tvoji lenji Skupljači, ni kao tromi Disači, ni kao ukorenjeni čekači, ni kao pobesneli jedači: mi nismo lenjivci, mi nismo sanjalice! Vidi žar sa kojim mi uništavamo šumu. Vidi strast sa kojom mi proširujemo led. Mi smo oni koji su posvećeni, oni koji izvršavaju dela. I led se širi. I blago leto pred njim ustupa.
»Bilo je šest Skupljača« obraća im se Klej. »Ja sam sa njima bio, a zatim sam ih izgubio u magli. Znate li gde bi oni mogli biti?« Nakon kratke pauze Klej nastavlja: »Možete li mi reći zašto me držite ovde. Ja bih bio mnogo srećniji tamo gde je toplo« I dodaje: »Hoćete li mi uopšte nešto odgovoriti? Pošto možete da me razumete, zašto vam je teško da mi odgovorite?«
Kad je pala noć oni su ga poveli sa sobom, nazad, u samo srce ledene oblasti.
Ponovo zora. Ponovo zeleni i crveni i žuti talasi, ponovo šištanje i krckanje. Ponovo potmula jeka iz dubine tla. Šćućuren zbog hladnoće, on posmatra gozbu koju priređuju Uništavači. Uhvatili su jednu od onih životinja sa pet trupova i doneli je u svoj logor; životinja obimom podseća na slona, sferičnog je oblika, prekrivena dugom crnom dlakom, sjajnom i oštrom, i sa neodređenim brojem nogu. Uništavači su opkolili ovu zver. Svaki je podigao svoju levu ruku; kandže su kliznule iz svojih ležišta; plamen zore se sve više razgoreva, i vatra se spušta dole, odbleskujući se od žutih oštrica kandži, koje zbog toga dobijaju nijansu tamnog sjaja. Bujice prikupljene energije nalaze svoj fokus, ustremljuju se ka ulovljenoj zveri. Dlaka ovog stvorenja se diže uvis, otkrivajući velike tužne oči i usta otromboljenih usana, kao i purpurnu naježenu kožu. Svih pet trupova ove životinje se ukrućuju, iz njih se začuje potmuli krik bola. Životinja pada i više ne čini nijedan pokret. Uništavači se bacaju na nju. Kao da osećaju nostalgiju za vremenom sveopšteg proždiranja, ovi mesožderi komadaju svoju žrtvu sa prekomernom žestinom. Kidaju komade mesa sa nje. Jedan od njih, pokazujući smisao za krvavi humor, donosi Kleju nešto što bi trebalo da predstavlja poslasticu: neki unutrašnji organ, veličine pesnice, čija površina svetluca prelivajući na sebi razne boje, kao što svetlucaju krila nekih buba. Klej nepoverljivo gleda u ovo parče mesa. Otkada se probudio on nije uzeo nikakvu čvrstu hranu, a i da je osetio potrebu za njom, oklevao bi da uzme sirovo meso. Mada ovaj komad mesa ne izgleda kao sirov: kada ga je primio u ruke, na dlanovima je osetio toplinu, i to ne samo onu toplinu koja odlikuje sve žive organizme, nego i nekakvu peckavu toplotu, koju je po svemu sudeći prouzrokovao plamen zore. Uništavač koji mu je dao ovo parče mesa sada mu pantomimom pokazuje akt jedenja, smejući se pri tom, a zatim se sa očiglednim zadovoljstvom stane lupati po svojim bokovima. Klej se namršti. Instinkt mu kaže da se čuva ljubaznosti sluga Greške. Hoće li ga ovo meso pretvoriti u Uništavača? Hoće li se od njega smanjiti? Povećati? Hoće li ga meso otrovati? Hoće li početi da halucinira? On zabrinuto zatrese glavom. Baš kad je hteo ovo parče mesa da vrati Uništavaču, ovaj ga je pogledao tako jezivim pretećim pogledom da je on od toga odmah odustao. Prinosi meso ustima. Odgrize jedan komadić mesa za probu. Ukus je neobičan: bogat, opor, malo podseća na karanfilić, a naknadno u ustima oseti i ukus sličan gljivi brestovači. Klej se nasmeši. Nasmeši se i Uništavač: on sada deluje gotovo dobroćudno. Klej uzme još jedan zalogaj.
Sada oseća efekte. Ukus metala u ustima; traka vrelog čelika pritisnuta na njegovo čelo; varnice vrcaju iz pora njegove kože. Počinje halapljivo da proždire ostatak mesa. Gde su Uništavači? Opruženi na snegu, prezasićeni, oni bljuju. Više ih se ne boji. Nezgrapne zveri. Majmuni-ubice, lakrdija evolucije. Osećaju kreativno uzbuđenje u rasprostiranju leda. »Gradite!« vikne on prema njima. »Lečite! Popravljajte! Poboljšavajte!« Oni digoše glave, pogledaše ga zamućenim očima, i u tom pogledu se Jasno video prezir. On dobija želju da zguli svo to krzno sa njih. »Povucite led nazad!« viče on dalje. »Sadite zelenilo! Donosite toplotu!«
»Idiot«, promrmlja jedan Uništavač.
»Slabić«, oglasi se drugi.
»Agitator.«
»Smutljivac.«
»Budala.«