Derviš i smrt

Onda su se zvona zaustavila, vratio se svijet, pogledao sam i vidio je novorođenu, udavljenu, bijelu na travi zelenoj kao ijed, pretvorenu u goli bjelutak, uraslu u zemlju, kukurijek joj cvjeta iz pazuha, visibaba između bedara, maca s topola praminja po svijetloj koži, da li da je ostavim da je zatrpa, ili da je položim u duboki vir, ili odnesem pod kamenu mogilu iznad šume. Da li da legnem pored nje, i postanem trava proljetna, i šibljika vrbova?

Otišao sam, ne osvrnuvši se, ne znam da li me dozivala, i zapamtio je čudnu, kao stećak.

- Hej - viknuo sam ponekad kroz prostranstvo vremena, dozivajući bijelu proljetnu mogilu, ali iz daljine nije bilo odjeka.

Tako sam i zaboravio.

I ne bih se, vjerujem, ni sada sjetio, da ove noći, baš ove noći, nije došao njen sin. I moj, možda.

Znam, mogao bih da kažem, kao i svaka budala: da se nije desilo to što se desilo, moj život bi bio drukčiji. Da nisam otišao na vojnu, da nisam pobjegao od nje, da nisam pozvao Haruna u kasabu, da Harun nije... Smiješno. Šta bi onda bio život? Da je nisam ostavio, da mi nije izgledalo lakše pobjeći nego prkositi cijelom svijetu, možda ne bi bilo ni ove noći, ali bih tu ženu sigurno zamrzio, misleći da je stala na put mojoj sreći, omela me da ne uspijem u životu. Jer ne bih znao ovo što sad znam. Čovjek je proklet, i žali za svim putevima kojima nije prošao. A ko zna šta bi me i na drugim čekalo.

- Sreća tvoja što si otišao iz sela - kaže mi mladić sneno.

- Idi, spavaj, umoran si.

- Sreća tvoja.

- Probudiću te rano. Idem na put.

- Daleko?

- Hafiz Muhamed će se pobrinuti za tebe. Hoćeš li da ostaneš u tekiji?

- Meni je svejedno.

I meni je. Neka sam izabere, neka okuša. Ništa mu ne mogu pomoći. Niko nikom ne može pomoći.

Htio je da me poljubi u ruku, tako su ga sigurno nasavjetovali, da bi me odobrovoljio i da bi pokazao zahvalnost koju ne osjeća. Nisam dozvolio.

Otišao je, umoran, dalek je put od sela do kasabe (još dalji od kasabe do sela), možda malo začuđen što se sve dobro svršilo, možda i ožalošćen što će ostati. Mimoišli smo se, hladni i tuđi.

Gotovo s gađenjem sam mislio kako je moglo da bude i drukčije, da ga zagrlim, da se poljubimo, da mu govorim pametne savjete, da suznih očiju držim njegovu čvornovatu ruku, šapćući žalostivo: sine moj, da maloumno tražim svoje crte na njegovom licu, da ga raznježim posljednjom svojom slikom koja će mu ostati u sjećanju. Zaista je bolje da mu u sjećanju ostane nešto ljepše i pametnije.

Da, stajao sam nad njim, sa svijećom u ruci, dok je spavao najčvršćim snom, koji je dat samo mladima, i glupacima, i uzalud tražio nježnost u sebi. Svjetlo je skakalo po izbočinama njegova lica, koščata prsa su disala spokojno, jaka usta, slična mojima, smiješila su se nečemu što je ostavio, još nerazdvojen. Mislio sam: zamijeniće me na ovom mjestu, i u životu, moja kost, možda, ja nekadašnji; življenje se nastavlja. Ali se u meni ništa nije zatalasalo, prisiljena misao je ostala hladna, nisam se sagnuo da ga poljubim ni dlanom dodirnem. Nisam sposoban za nježnost.

Pa ipak, želim ti sreću, mladi čovječe.

Pasvandžija je negdje u mraku oglasio ponoć. Posljednju moju ponoć, posljednji dan: svojim krajem dočekaću mu početak.

Znam to, a začudo, izgleda daleko sve što treba da se desi, i sasvim nestvarno. Duboko u sebi vjerujem da se neće ni desiti. Znam da hoće, ali se nešto u meni smješka, opire, odbija. Desiće se, ali je nemoguće. Ono što znam nije dovoljno. Još je suviše života u mome srcu, i ne pristajem da shvatim. Možda i zato što ovo pišem: nisam klonuo, otklanjam smrt.

Ali čim sam spustio kalem, dugo nisam mogao da ga uzmem u utrnulu ruku, zbog umora ili bezvoljnosti, zbog misli što se javila kukavički, da nikakva smisla nema to što radim. I pošto sam ostao bez odbrane, oživio je svijet oko mene. A svijet je tišina, i tama.

Ustao sam i prišao otvorenom prozoru. Tišina, tama. Potpuna, konačna. Nigdje ničega, nigdje nikoga. Prestala je da kuca i posljednja žila, utulilo se i posljednje vidjelo. Ni glasa, ni daha, ni truni svjetla.

O, svijete, pustoši, zašto baš sad tako?

Tada se u toj gluši, u toj smrti, javio negdje jedan glas, vedar, mlad, čist, i zapjevao čudnu pjesmu, snenu i tihu, ali svježu i otpornu. Kao pijev ptice. Tako je i utihnuo, kako se i javio, nenadano. Možda udavljen, kao ptica.

Ali je ostao u meni, živ, raznježio me, uzbudio, uzbunio. Taj obični nepoznati ljudski glas, na koji se do sad ne bih ni osvrnuo. Možda zato što se javio u tišini s onoga svijeta, možda zato što se nije plašio, ili što se plašio, ili zato što se oglasio meni, saučesno i ohrabrujuće.

Javila se zakašnjela nježnost. Čovječe koji pjevaš u zastrašujućoj tami, čujem te. Tvoj krhki glas mi liči na pouku. Ali čemu sad?

Gdje si, Ishače, odmetniče, da li si ikad i postojao?

Grdna si varka, zlatna ptico!