Derviš i smrt

- Došao sam tad iz vojske. Ima dvadeset godina od toga.

- Bio si ranjen.

- Ko ti je pričao?

- Majka.

Da, sjećam se. Svega se sjećam večeras. Dvadeset godina mi je bilo tada, ili nešto više, vratio sam se s vojne, iz zarobljeništva, sa svježim ožiljcima rana, tek zacijeljenih, ili još rovitih, ponosan na svoje junaštvo, i tužan zbog nečega što mi je ostalo nejasno poslije svega. Možda zbog sjećanja koje sam neprestano obnavljao, zbog svečanosti žrtve što nas je digla u nebesa, pa je poslije bilo teško hodati zemljom, prazan i običan.

A jedan dan je izdvojen iz drugih.

I u snu sam vidio tu sliku, kad smo u rano jutro, znajući da smo opkoljeni i da nam nema spasa, odlučili da umremo kao vojnici Boga velikoga. Pedeset nas je bilo na šumovitom proplanku, nad pustom jesenjom ravnicom, na kojoj su se dimile vatre neprijateljskog tabora. Poslušali su me, bio sam uvjeren da svi misle kao i ja, uzeli smo abdest, pijeskom i prašinom, jer vode nije bilo, proučio sam ezan, ne stišavajući glas, klanjali smo sabah, svukli sve da budemo lakši, ostavši u bijelim košuljama, i sa golim sabljama izašli iz šume upravo kad je sunce granulo nad ravnicom. Ne znam kako smo izgledali, jadno ili strašno, nisam mislio o tome, osjećao sam samo vatru u srcu i snagu u tijelu, što nije znala granicu. Poslije mi se činilo da sam vidio taj lanac mladih ljudi, u bijelim košuljama, ogoljenih mišica, sa sabljama na kojima je odsijavalo rano sunce, kako zbijeni koračaju ravnicom. To je najčistiji čas moga života, najveći samozaborav, zamamljujući bljesak svjetla, svečana tišina u kojoj se čuje samo moj korak, miljama daleko. Začudio se Kara-Zaim kad sam to rekao, mislio je da samo on zna šta misli ratnik. (Ništa sad ne želim toliko kao to osjećanje; ali se ono ne može vratiti). Bojali su nas se, i dugo izmicali, dugo nas vrebali, ali ih je bilo mnogo više nego nas, i nastala je krvava sječa, zbog koje je mnoga majka zakukala, i naša i njihova. Bio sam prvi, i prvi sam pao, isječen, izboden, izlomljen, ali ne odmah, ne brzo. Dugo sam nosio pred sobom okrvavljenu sablju, probadajući i sasijecajući sve što nije nosilo bijelu košulju, a i bijelih košulja je sve manje, postale su crvene, kao i moja. Nebo iznad nas bilo je crveni čaršaf, zemlja ispod nas bila je crveno gumno. Crveno smo gledali, crveno disali, crveno vikali. A onda se sve pretvorilo u crno, u mir. Ničeg više nije bilo kad sam se probudio, osim sjećanja u meni. Zatvarao sam oči i oživljavao veliki trenutak, ne želeći da znam za poraz, za rane, za pokolj divnih ljudi, ne želeći da vjerujem da su se desetorica predala bez boja, odbijao sam ono što jest, ružno je, grčevito sam čuvao sliku velike žrtve, u bljesku i vatri, ne dozvoljavajući joj da izblijedi. Poslije sam plakao kad je varke nestalo. U proljeće sam se kaljavim putevima vraćao iz zarobljeništva kući, bez sablje, bez snage, bez vedrine, bez sebe nekadašnjeg. Čuvao sam samo sjećanje, kao hamajliju, ali je i ono onemoćalo, izgubilo boje i svježinu, i bodrost, i raniji smisao. Vukao sam se, ćutljiv, kroz blato sumornih ravnica; noćivao, ćutljiv, po seoskim sjenicima i hanovima; išao, ćutljiv, pod proljetnom kišom, pogađajući pravac kao životinja, vučen željom da umrem u zavičaju, među ljudima koji su mi dali život.

Ispričao sam mladiću, jednostavnim, običnim riječima, kakav sam došao u selo tog proljeća prije dvadeset godina. Ispričao sam bez razloga, zbog sebe, kao da sam sa sobom razgovarao, jer se njega ne tiče. Ali bez njega ne bih mogao da ispričam, ne bih mogao da razgovaram sa sobom. Mislio bih o sutrašnjem danu.

Gledao me ozbiljan, začuđen.

- A da si bio zdrav, i veseo, ne bi došao u zavičaj?

- Kad sve izda, čovjek traži utočište, kao da se vraća majčinoj utrobi.

- A poslije?

- Poslije zaboravi. Goni ga nemir. Želja da bude što nije bio, ili što je bio. Bježi od svoje nafake i traži drugu.

- Onda je nesrećan, ako misli da mu je nafaka uvijek na drugom mjestu, gdje on nije.

- Možda.

- A ono svjetlo i bljesak na bojnom polju, to ne razumijem. I zašto je to najčistiji čas u životu?

- Zato što čovjek zaboravi sebe.

- Šta ima od toga? I šta drugi ima od toga? Ovaj neće znati za naša oduševljenja. Ne znam je li to dobro ili rđavo.

- Šta je bilo dalje?

- Zar ti majka nije pričala?

- Kaže da si bio tužan.

Da, bio sam tužan, i ona je to znala. Znala je dok me nije vidjela. Čuli su da sam poginuo, a ja sam se tako i osjećao, kao da sam se vratio iz mrtvih, ili još gore, kao da me čeka smrt, od pustoši, od nekog tupog stišavanja, od jada, od tame, od straha što nisam znao šta se to desilo, negdje sam bio, sunčani bljesak i crveni, odsjevi me bole, jer plamte iz mraka, kao u bolesti, nešto se srušilo tamo gdje sam bio i ovdje gdje je trebalo da budem, osipalo se kao pijesak obale dok voda raste, i ne znam kako sam isplivao, i zašto.