Derviš i smrt

- A Bog? - pitao je Hasan.

Bilo je to šaljivo a ipak ozbiljno pitanje. Hafiz Muhamed nije htio da ga čuje.

- Hiljade godina je tako prošlo, ta mala nemoćna bića su se mijenjala, jedna su se navikavala na kopno, druga na vodu. Rađala su se gluha i slijepa, bez ruku, bez nogu, bez ičega na sebi, i sve je nicalo poslije duge potrebe i mnogih pokušavanja.

- A Bog?

- Bog je tako htio.

Morao je tako da kaže, iako je zvučalo neubjedljivo, ali je hafiz Muhamed više uklanjao jednu nezgodnu smetnju neprikosnovenom opštom tvrdnjom, nego što je odgovarao na izazov.

Začudilo me držanje i jednog i drugog. Hafiz Muhamed je zaista odricao božije učešće u stvaranju svijeta, a Hasan je samo šaljivo na to upozoravao, ne želeći da stvar tjera do kraja niti da iskoristi prednost koju je, mogao lako steći.

Znao sam, bila su to nešto izmijenjena učenja grčkih filozofa, a prenio ih je Ibn-Sina u svojim djelima na arapskom jeziku. Po tom učenju, čovjek je postepeno postajao ono što jest, polako se prilagodavao prirodi, potčinjavajući je sebi, jedino stvorenje koje ima svijest. Zato mu priroda nije više tajna, ni prostranstvo oko njega nepoznanica, osvojio ga je i savladao, prešavši ogroman put od crva do gospodara zemlje.

- Rđav gospodar - nasmijao se Hasan.

Spor je i počeo oko toga, i cio razgovor: da su ljudi rđavo udesili ovaj svijet, kako je tvrdio Hasan, ne ljuteći se što je tako. A hafiz Muhamed se nije slagao, i pošao je za dokazom čak do klice svijeta.

Stotinu prigovora moglo se učiniti svemu što je hafiz Muhamed govorio, od objašnjenja postanka živih bića, koje se desilo samo po sebi, pa do tvrdnje da je čovjek gospodar zemlje, gotovo nezavisno od božije volje. Ali kad sam se umiješao u razgovor, nisam mu prigovorio zbog tih ogrešenja, izgledalo mi je smiješno da se sporim oko suviše poznatih stvari. Važnije mi je bilo nešto drugo: zar nije naivno mišljenje da je čovjek ugodno smješten na zemlji i da je tu njegov pravi dom?

Prostranstvo je naša tamnica, rekao sam osluškujući odjek svojih nepoznatih misli, unoseći neočekivanu vatru u mrtvi i nepotrebni dotadanji razgovor. Prostranstvo posjeduje nas. Mi ga posjedujemo samo koliko može oko da pređe preko njega. A ono nas umara, plaši, zove, goni. Mislimo da nas vidi, a mi ga se ne tičemo, kažemo da ga savladavamo, a samo se koristimo njegovom ravnodušnošću. Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima. Čovjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tuđe gnijezdo, zemlja bi mogla biti samo stanište čudovišta koja bi bila u stanju da se nose s nedaćama što ih ona pruža u izobilju. Ili ničija. Pa ni naša.

Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku u svome oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.

Mi nismo nešto u nečemu, već ništa u nečemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo. Razvitak čovjekov trebalo bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i mjesec, a mi sebe varamo da je ovo naš pravi dom, jer nemamo kud. Dobra za nerazumne, ili za neranjive. Možda će biti izlaz čovjekov da se vrati unazad, da postane samo snaga.

A kad sam izrekao svu tu nerazumnost, uplašio sam se da sam razgolitio sve što sam htio da sakrijem. Odgovarao sam današnjem danu i svojoj ozlojeđenosti. Doveo sam u neugodan položaj i sebe i njih dvojicu.

Hafiz Muhamed je gledao u mene začuđeno, gotovo uplašeno, a Hasan rastreseno, smiješeći se, i ja sam tek u njihovim očima sagledao pravu težinu svojih riječi, o kojima ranije nisam razmišljao. Ali me savjest nije prekoravala, čak mi je bilo lakše.

Hasanov izraz lica postao je neočekivano sabran. Ne, rekao je, polako odmahujući glavom, kao da se izvinjava što govori ozbiljno. Ne treba čovjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve što u njemu vrijedi, to je ranjivo. Možda nije lako živjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, biće još gore. A željeti snagu i bezosjećajnost, znači svetiti se sebi zbog razočarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega što čovjek može da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna suština ljudskog bića koje želi moć, jer se boji.

- Ovdje smo, na zemlji - rekao je hafiz Muhamed uzbuđeno. - Poricati da je ovo mjesto za nas, znači poricati život. Jer...

Zakašljao se, ali je i dalje mahao rukom da se ne slaže sa mnom, ne uspjevši da smiri uzbuđenu bolest.

- Treba da ideš u sobu - upozorio ga je Hasan. - Hladno je, vlažno. Da ti pomognem?

Odbio je rukom: ne treba. I otišao, kašljući: nije volio svjedoke u bolesti.

Ostali smo sami, Hasan i ja.

Šteta što se nismo mogli rastati bez ikakva objašnjenja, bez ikakva daljeg razgovora, najbolje bi bilo ustati i otići, teško je bilo i prekinuti i nastaviti, a nije više bilo ni hafiz-Muhameda, koji nam je služio kao spona i kao razlog za opšti razgovor. Čekalo nas je ono što se tiče samo njega i mene.