Derviš i smrt

Ali Hasanu nije nezgodno, uvijek je nalazio načina da sve bude prirodno. Svratio je pogled sa hafiz-Muhameda na mene i nasmijao se. Smijeh mu je put do čovjeka, izražava razumijevanje, olakšava.

- Uplašio si hafiz-Muhameda. Izgledao je zabezeknut.

- Žao mi je.

- Znaš li šta sam mislio dok si govorio? Kako neki ljudi mogu da kažu sve što hoće, i možeš da primiš ili ne primiš, ostaješ miran. A neki u jednu riječ unesu sebe, i odjednom se sve zažari, niko ne ostaje miran. Osjetimo da se nešto važno dešava. To više nije razgovor.

- Nego šta je?

- Spremnost da se sve baci na lomaču. Suviše te pogodila bratova nesreća.

Nikome ne bih dopustio da ovako sa mnom govori, odbio bih ljutito, ali on me porazio, pogađajući suštinu moje pobune, a još više dobronamjernošću, koja nije u riječima već u pogledu, dubokoj iskrenosti, razumijevanju, zabrinutosti, u čitavom načinu kako je zračio, kao da me tek sada vidio i s one strane koja se obično krije. Ali ako ga i nisam odbio, želio sam da skrenem razgovor, nisam volio da iko kopa po meni.

- Šta si mislio govoreći o prastarom strahu koji vučemo iz davnine?

- Zar je ovo večeras prvi put što se vidimo? Htio bih da razgovaramo o tvome bratu. Ako ti nije nezgodno.

Mogao sam da mu kažem: ne tiče te se, ostavi me na miru, ne ulazi u moje skrivene prostore, muka mi je od ljudi koji daju savjete. I to bi bilo najiskrenije. Ali nisam podnosio ni svoju ni tuđu grubost, stidio sam se kad bi me pobijedila, dugo pamtio kad bi mene pogodila. Rekao sam, izvinjavajući se, da mi je otac danas došao od kuće, i da nisam baš najboljeg raspoloženja.

- Već drugi put me odbijaš - nasmijao se.

- Šta bih mogao da ti kažem? Ništa nisam saznao.

- Ni zašto je zatvoren?

- Ni to.

- Onda ja znam više od tebe.

Nije ga lako odbiti.

Ispričao je čudnu priču, koju sam jedva shvatao svojim ograničenim i jednostranim iskustvom, djetinjim po nepoznavanju svijeta u kome sam živio.

U okolini grada živio je neki mali posjednik, rekao je Hasan, živio, sad je mrtav. Je li imao stvarnog razloga, zato što je bio nečim pogođen, ili je bio naivan, ili pošten, je li bio naprasit, ukoljica, zanesenjak, je li imao nekoga za leđima, ili je imao dokaze, da li je bio lud, ili mu je bilo svejedno šta će se s njim desiti, teško je znati, a sad nije ni važno, tek taj čovjek je počeo da govori sve najcrnje o nekim ljudima iz vlasti, optužujući ih jasno i glasno za ono što svi znaju ali ne pominju. Lijepo su mu poručili da dođe sebi, ali on je mislio da ga se boje, i nije prestao da čini ono što nikome nije bilo od koristi. Tada su poslali po njega sejmene, doveli ga vezana u kasabu, zatvorili u tvrđavu, napisali saslušanja u kojima je nesrećnik priznao mnoge grijehe, sam naveo vlastite riječi protiv vjere, države, sultana, valije, objašnjavajući da je govorio u ljutini i bijesu. Priznao je čak da je održavao veze sa pobunjenicima u Krajini, da im je slao pomoć, a njegova kuća je bila stjecište njihovih glasnika i povjerljivih ljudi. Poslali su ga sa svim saslušanjima veziru u Travnik, ali je čovjek na putu isječen, sabljama, jer je pokušao da pobjegne. Sad, što se tiče tog pokušaja bjekstva, može da misli ko šta hoće, možda je i pokušao da bježi, a možda i nije, svejedno mu je bilo uostalom, jer bi ga posjekao vezir da nisu sejmeni. I ne bih ti o njemu ni pričao, nije jedan, ni posljednji, da u sve to nije umiješan i tvoj brat. A nije ga ni poznavao, nije ga čak ni vidio, čovjek nije nikad ni saznao da postoji taj mladić, a njegova bi sudbina bila ista i da se tvoj brat nije umiješao. Nisu se poznavali, nisu se nikad sreli, nikakve veze nisu imali, bili su različiti a opet po nečemu slični: u obojici je bilo nešto samoubilačko. Na nesreću, tvoj brat je radio kod kadije, na nesreću, kažem, jer je opasna i teška blizina moćnih, i kao povjerljiv pisar nekako je došao do skrivenih spisa. Kako je došao, niko sad ne može saznati, a sigurno mu ih nisu pokazali, naišao je slučajno, a to je najkobnija stvar na koju je mogao naići.

- Na što je naišao?

- Na saslušanje krivca, napisano prije nego što je čovjek saslušan, prije nego što je doveden u kasabu, prije nego što je zatvoren, i u tome je njegova kob i opasnost. Shvaćaš li, unaprijed su znali šta će govoriti, šta će priznati, šta će ga ubiti. Dobro, ni to nije tako neobično, žurilo im se, trebalo je da se sve brzo i sigurno svrši, i sve bi bilo kako je bilo, da je mladi pisar ostavio to unaprijed pripremljeno saslušanje ondje gdje ga je i našao. I zaboravio što je vidio. Ali nije. Šta je učinio, ne znam, možda ga je pokazao nekome, možda je ispričao, možda su ga uhvatili s tim spisima, tek zatvorili su ga. Suviše je znao.