Derviš i smrt

Na klupi je ležao Hasanov poklon: Abul Faradžova "Knjiga priča", u skupocjenim koricama od safijanske kože, sa četiri zlatne ptice u uglovima. Iznenadilo me što su i na svilenoj marami u koju je knjiga zamotana bile izvezene četiri zlatne ptice. To nije kupljeno usput.

Jednom sam u razgovoru pomenuo Abul Faradža, sjećajući se mladosti. Pomenuo i zaboravio. On nije.

Sjeo sam na klupu i držeći knjigu u krilu, gladeći prstima glatki safijan, gledao mjesečinom umrtvljenu rijeku, slušao kako otkucava vrijeme na sahat-kuli, i čudno stišan, želio da zaplačem. Od dalekog djetinjeg Bajrama što se već izgubio u pamćenju, ovo je prvi put da mi je neko donio dar, prvi put da je neko mislio na mene. Zapamtio je moju riječ, i sjetio se negdje u dalekoj zemlji.

Osjećanje je sasvim neobično: kao da je svježe sunčano jutro, kao da sam se s dalekog puta vratio kući, kao da me obasjala bezrazložna a jaka radost, kao da je tmine nestalo.

Otkucala je i ponoć, javljale su se noćobdije, kao noćne ptice, vrijeme je prolazilo, a ja sam sjedio začuđen. Zbog Abul Faradžove knjige i zbog četiri zlatne ptice. Vidio ih je na beznoj marami, to je jedino što mi je ostalo iz naše kuće, otac mi je donio tvrde gurabije u seljačkom peškiru, davno, i maramu, ljepšu, preko grubog cetena. I to je zapamtio.

Teško je vjerovati, ali je istina: bio sam duboko ganut. Zato što me se jedan čovjek sjetio. Ni zbog čega, ni zbog kakve koristi, iz čista srca, ili iz šale, možda. Tako se, eto, kupuje pažnjom i stari okorjeli derviš koji je mislio da je savladao sitne slabosti u sebi. A one, izgleda, ne umiru tako lako. I nisu ni sitne.

Noć je prolazila, a ja sam sjedio ozaren, smiješan sam sebi zbog uzbuđenja koje nisam mogao da objasnim. A nisam želio da ga se lišim.

6

Slab je koji traži, a slabo je i što se od njega traži.

Išao sam jutros u polje, peo se uz iscvjetalo brdo, stajao uz nisko stablo voćke, licem uz grozd cvjetova, listića, čašica, lepeza, hiljade živih čuda spremnih na oplodnju, osjećao sam opojnu slast od tog bujanja, od hučanja sokova kroz bezbroj nevidljivih žilica, i opet sam želio, kao i sinoć, da uklopim obje ruke u granje, da me protoči bezbojna krv bilja i da bez bola cvjetam i venem. I baš to ponavljanje čudne želje uvjeravalo me o težini muke koju nosim.

Iz šume je zvonko odjekivala sjekira, u određenim razmacima, u kojima je bio zamah nečijih snažnih ruku, i kratka tišina poslije udarca, i na toj daljini znao sam da je sjekira oštra, dugog sječiva, i da zagriza drvo ljutitim cikom, bijesno prodirući do srčike. I kukavica se čula, sa svojom dvosložnom tugovankom, pečalno ravnodušnom, kao sudbina, i nečiji zov, ženski, vedar, prodoran, nerazumljiv, žena je mlada, proljetnim suncem opaljena, nasmijana, ne vidim je, okrećem se prema tom mladom glasu kao prema krbli, a znam sve o njoj. Samo ta tri glasa u tišini proljetnog jutra, u prostranstvu tuđeg svijeta. Zatvorio sam oči, sladak miris peluda je u meni, i slušao: tri sasvim jednostavna glasa. I tada sam doživio neobičan trenutak zaborava. Nije to bilo sjećanje, već prisustvo u drugom vremenu, mnogo ranijem, ništa od mene sadašnjeg nije postojalo tada, bio je samo lagan, radostan osjećaj življenja, uzdrhtala saživjelost sa svim oko sebe. Znao sam, sjekira je očeva, to njegove jake ruke zamahuju u šumi iznad kuće. I kukavičin glas prepoznajem, nisam je nikad vidio, ali se javlja uvijek sa istog mjesta. Znam i djevojku, šesnaest joj je godina, vidim je preko tolikog beskrajnog vremena, kao da su vijekovi prošli, a ništa zaboravio nisam, sićušne zlatne malje oko nasmijanih usana, stas za obruč dviju šaka, miris na miloduh, neiščilio kroz duge godine. Koga to djevojka zove kroz vrijeme? Nisam mogao da se odazovem, nisam mogao da se vratim.

Iz te začaranosti dalekog vremena probudio me vedar susret. Putem prema meni naišao je dječak, kidao je cvijeće i bacao iznad glave, grudama tvrdog čačka gađao ptice, izvikivao nerazumljive riječi, svoje, veseo i bezbrižan, kao mače. Ugledavši me, umirio se i pošao u stranu, uozbiljen. Nisam spadao u njegov svijet.

Davno, prije mnogo godina, susreo sam na drugoj stazi, u drugom kraju, istog ovakvog dječaka. Nije bilo nikakva razloga da se toga sjetim i da ih upoređujem. A eto, sjetio sam se. Možda zato što je dan bio određen za sjećanje, ili što sam i onda bio na životnom raskršću, kao i sad, ili što su obojica bucmasti, zaneseni, sami sebi dovoljni u pustom kraju, i što su i jedan i drugi prošli pored mene ozbiljni, kao da sam im utulio radost. Upitao sam dječaka, oči su mu kao kudeljin cvijet, isto što i onog nekadašnjeg, pitanje je staro i zvoni tužno, ali on to ne zna.

Srećom, razgovor između nas je bio sasvim drugačiji nego onaj raniji. Zapisao sam ga radi olakšice, bez druge potrebe, kao što se umorni putnik zaustavi pored svježe vode.

- Čiji si, mali?

Zastao je, pogledao me nimalo prijateljski.

- Ne tiče te se.

- Ideš li u mekteb?

- Ne idem više. Juče me hodža istukao.

- Za tvoje dobro te istukao.