Derviš i smrt

Nisam bio svjestan, tada, kako ne pristajem na raskid, kako uporno čuvam davno uspostavljene veze, ne znajući da time bacam krivicu na brata, jer neko mora biti kriv. Kamo sreće da sam počeo da govorim, prestao bih da se zaklanjam pred njim, i pred sobom. Ne znam šta bi se desilo, možda mi ne bi znao ništa reći, možda mi ne bi mogao ničim pomoći, ali bi popustio grč moje duše, i ne bih bio sam. A možda bih izbjegao put kojim je docnije krenuo moj život, da sam prihvatio njegovo veće i gorče iskustvo, da se nisam zatvorio u svoju muku. Iako ni to nije bilo sigurno, jer su se naše namjere potpuno razilazile, on je želio da spase jednog čovjeka, ja sam spašavao jednu misao. Doduše, tako sam mislio poslije, a u tom času bio sam pometen, ogorčen, nesvjesno kivan na njega što je otkrio što nisam znao, svjestan da moram učiniti sve da istina izađe na vidjelo, sad moram; da nisam znao, mogao bih da čekam, branilo bi me neznanje. Sad više nije bilo izbora, osuđen sam istinom.

Obuzet brigom o onome što je moralo da dođe, sutra, za dva dana, kroz neko vrijeme koje nije daleko, ipak sam mislio kako je mučno da se rastanemo. Da ode bez riječi, da kažemo nešto suviše obično, da se razdvojimo hladno i ljutito? Ne nalazim pravu riječ i pravi odnos kad su moje lične stvari u pitanju: do sada sam uvijek znao šta da kažem i kako da se držim. Ostala je neka neprijatnost od ovog razgovora, izvjesna težina predosjećanja, i nezadovoljstvo što nije sve rečeno, ali sam se i nehotice uzdržavao da ne pokažem hladnoću i uvrijeđenost, jer nisam znao da li će mi ovaj čovjek još biti potreban. Kažem: nehotice, jer nisam svjesno smišljao lukavstvo, nisam znao na kom bi mi putu mogao biti koristan, jer ga nisam ni odredio, ali mi je unutrašnja opreznost nalagala da ga ne izgubim. A možda će mi biti potrebna njegova naklonost zbog posla koji sam dogovorio s njegovom sestrom. Zato sam završio razgovor tako da se može ponovo započeti ili ne započeti, kako bude volja božija.

Rekao sam, s najboljom željom da mi glas bude običan i ljubazan:

- Kasno je. Ti si sigurno umoran.

Iznenadio me odgovorom i postupkom, neočekivanim a prirodnim, toliko jednostavnim, da je baš zato bio čudan.

Stavio je svoje duge čvrste prste na podlanicu moje ruke što je ležala na naslonu klupe, jedva me dodirnuvši, tek da osjetim ugodnu hladnoću njegove kože i mekih jagodica, i rekao mirno, tihim dubokim glasom kojim se valjda izgovara ljubav:

- Izgleda da sam te povrijedio, a nisam to htio. Mislio sam da znaš više o svijetu i ljudima, mnogo više. Trebalo je drukčije da razgovaram s tobom.

- Kako si drukčije mogao da razgovaraš?

- Ne znam. Kao sa djetetom.

Te riječi mogle bi da ne znače ništa, ali je na mene ostavio utisak način na koji ih je izrekao, glasom duboke krnete, bez šumova i prizvuka, bez nemirnih predisaja, sa smiješkom tužnim zbog nečega što se nije desilo sada, a blagim i pametnim i oslobađajućim, i pomislio sam s čuđenjem, prvi put, kako u njemu živi nešto veoma zrelo i puno, što se otkriva samo u časovima kad se ne čuva. Pri ovakvoj mjesečini što nas obliva nemirom. U trenucima kad je teško. Zapamtio sam taj obli glas što goni na povjeravanje, i taj osmijeh što miruje, i to pretponoćno vrijeme kad se otvaraju tajne, ostalo mi je u sjećanju sve, zbog nečeg jakog a ipak neuhvaćenog potpuno. Možda zato što mi se učinilo da sam odjednom, sasvim iznenada, doživio da jedan čovjek pokaže svoju skrivenu stranu, koju niko prije mene nije vidio. Ne znam da li se tek rađao ili otkrivao, svlačeći zmijsku košuljicu, ne znam ni šta je pokazao, a ubijeđen sam da je trenutak bio izuzetan. Razmišljao sam i o tome da je moje vlastito uzbuđenje u stanju da preobrazi svaku riječ, svaki pokret, svaki doživljaj, ali je sjećanje ostalo.

Tada je on ustao, uspješno je razvezao uzlove nelagodnosti među nama, našao je pravu riječ koja lijepo i dugo zvoni, i mogao je da ode. Malopređašnje bezrazložno uzbuđenje me nije više držalo, zamijenila ga je ružna namjera, čudnija zato što se rodila neposredno poslije oduševljenja, nego što se javila.

Na polasku izvadio je iz džepa neki zavežljaj i stavio na klupu. - Za tebe - rekao je.

I otišao.

Ispratio sam ga do kapije. A kad je zašao za ćošak, pošao sam za njim. Koračao sam tiho, blizu zidova i taraba, spreman da zastanem ako se okrene, misliće da sam sjenka. Gubi se u tami sokačića, pratim ga po udaru koraka, moji se ne čuju, mekani su i skriveni, nikad ranije nisam tako hodao, ponovo pronalazim plavi mintan i visoku priliku na raskršćima obasjanim mjesečinom, i slijedim ga, uokrug, čini mi se, a onda razočaran vidim kako se to varljivo kruženje sužava, prema poznatom mjestu. Zastao sam kod džamije, on je kucnuo halkom na vratima svoga dvorišta i neko je otvorio, kao da ga je čekao iza kapije. Da je ušao u neku tuđu kuću, vjerovao bih da je svratio kod onog koga mi nije otkrio. Ovako nisam znao ništa.

Vratio sam se u tekiju, umoran od nečega što nije zamor tijela.