Derviš i smrt

Oprosti, brate, meni griješnom za ovu kasnu ljubav, mislio sam da je postojala dok je bila potrebna, sada se budi kad nikome ne može pomoći, čak ni meni. I ne znam više je li ljubav ili uzaludno vraćanje. Samo si mene imao, osim onih grobova kod kuće, sad više nikog nemamo ni ti ni ja, ti si mene izgubio prije nego ja tebe, ili možda nisi, možda si mislio da stojim pred ovom okovanom kapijom, kao što bi ti stajao zbog mene, možda si se do posljednjeg časa nadao da ću ti pomoći, i kamo sreće da si mi toliko vjerovao, ne bi te uhvatio strah od konačne samoće, kad nas svi napuste. A ako si sve znao, neka mi Bog pomogne.

- Šta to šapućeš? - upitao je čovjek iza kapije.

- Govorim molitvu za mrtve.

- Govori ti molitvu za žive, njima je teže.

- Mnogo si vidio, treba ti vjerovati.

- Briga mene hoćeš li vjerovati.

- Koliko je ljudi prošlo kroz ovu kapiju?

- Više nego što je izašlo. I opet su svi na broju.

- Gdje su na broju?

- Gore, u groblju.

- Ružno je što se tako šališ, prijatelju.

- Oni se šale. I ti se šališ. A sad se skloni.

- Zar moraš da budeš grub ako si na tom mjestu?

- Zar moraš da budeš glup ako si na tom mjestu? Uđi ovamo, prekorači prag, samo šaka prostora, i odmah ćeš drukčije govoriti.

Šaka prostora, samo toliko, i odmah će sve biti drukčije.

Trebalo bi dovesti sve ljude da vide tu šaku prostora, da ga zamrze. Ili ne, sakriti ga treba od ljudi, ne dovesti ih nikad ovamo prije nego što ih dovedu, da ne bi zatajili svaku svoju misao i učinili odvratnom svaku svoju riječ.

Vraćao sam se oborenih očiju, tražeći na neravnoj kaldrmi, što ne zarasta u travu, tragove nogu, mjesto gdje je posljednji put stao izvan tvrđavskih zidova. Nikakva traga od njega nema više na svijetu. Sve što je ostalo to je u meni.

Na potiljku sam osjećao kako me kapija bode prorezom kamenih očiju, prožeći će me, željna.

Bio sam na međi smrti, na vratima sudbine, ne saznavši ništa. Sazna samo ko uđe, ali ne može da ispriča.

Mogli bi se ljudi sjetiti da to postane jedina kapija smrti, pa da nas puštaju sve, po redu, u gomilama, čemu čekati slučaj i suđeni čas.

Ali je ova luda misao bila samo odbrana od neizrecivog užasa što me obuzeo, pokušaj da se u zajedničkoj muci ne vidi svoja vlastita. Pošao sam da tražim posljednji trag ubijenog, a bio sam na njegovoj dženazi, bez njega, bez ikoga, jedini ja, ne misleći da to učinim, ne znajući zašto je bilo potrebno da dođem na ovo mjesto da ga mrtva pomenem. Možda zato što je to najtužnije mjesto na svijetu, i pomen mrtvima tu je najpotpuniji. Možda zato što je to najstrašnije mjesto na svijetu, i potrebno je savladati strah da se tu pomenu ubijeni. Ili zato što je to najodvratnije mjesto na svijetu, i pomen sebi bivšem može tu da bude užasnuto progledavanje. Nisam ga tražio, a desilo se, nije mi bilo potrebno, a ne mogu drukčije.

Na ulazu u čaršiju stajalo je desetak ljudi, čekaju, kao da se vraćam s drugog svijeta. Gledaju me, nepomični, oči su im mirne, ali ne silaze s mene, opteretile su me, mnogo ih je na mome čelu, tu je njihovo rojište, počeću da posrćem. Ne znam zašto su došli, ne znam zašto su pregradili put, ni šta očekuju, ne znam šta treba da učinim.

Dok sam izlazio iz tvrđavskog sokaka, kao iz noći (opet sam čuo mukli udar timpana, tamo ga nije bilo), među ljudima što su čekali, zaštićeni suncem i odvojeni mostom od ovog puta u ništa, vidio sam bjegunca Ishaka, s jednom nogom obuvenom, drugom bosom, lice mu je tvrdo kao i u ostalih, jedno su, ničim se ne izdvajaju, vidim ih kao umnoženog Ishaka, sa mnogo očiju i jednim jedinim pitanjem. Zbog Ishaka mi se čini da pogađam zašto stoje na toj međi i šta žele da saznaju. Pogađam, sasvim neodređeno, naslućujem, zbog njega i ne smijem da dignem pogled s kaldrme, možda će se razmaknuti, možda ćemo se nekako mimoići, praviću se da sam zamišljen i ne primjećujem da nešto čekaju, svejedno što će znati da to nije istina, svejedno što će i oni misliti da izbjegavam njihov pogled. Ali bih volio da on nije s njima. Ne bi ni došli da ih on nije doveo.

A kad se zid nogu ispriječio preda mnom, digao sam oči prema Ishakovom licu, moram da vidim šta hoće, ne mogu izbjeći. Nije ga bilo. Znam gdje je stajao, treći slijeva. A sada je u mene s tog mjesta gledao mršavi mladić, nezačuđen što sam se zaustavio pred njim.