Derviš i smrt

I mislio na Hasana. I mislio na Ishaka.

Dići će bunu, i osloboditi me.

Provući će se kroz tajne prolaze, i prokrasti me.

Pretvoriće se u vazduh, u ptice, u duhove, postaće nevidljivi, doći će.

Čudo će se desiti, ali će doći.

Potres će razrušiti ove stare zidine, a oni će čekati da me izvedu iz ruševina.

Hasan i Ishak otvoriće prvi ova vrata, ma ko došao, ma šta se desilo.

Nijedne obične misli nije u meni bilo, sve su izvan reda i običnih tokova. Osluškivao sam huku svoga oslobađanja kao radost, čekao tutnjavu kao odmazdu zbog one što sam je sa strahom gušio i sebi, čim bi se javila samo kao slutnja. Običnog završetka nije bivalo i tom čekanju. Možda zbog groba u koji sam zatvoren, i blizine smrti što me zapahnula, možda zbog dubokih hodnika i tvrdih kapija što se ne otvaraju na riječ i molbu, možda zbog strahote što mi se desila i što se mogla poništiti drugom strahotom, težom. Čekao sam neki sudnji dan i bio siguran da će doći. Najavili su mi ga njih dvojica.

Sutradan sam opet dobio darove, vrijeme se opet vezalo, opet su bila dvojica, bez imena, a ja sam znao ko su i čekao potres.

- Kad bi bio potres, ili požar, ili buna? - pitao sam Džemala, čudeći se što ne razumije. Ili razumije. Pitao je i on mene:

- Ti si derviš. Znaš li ono: "Kad dođe veliki događaj?"

- Zar mislimo isto?

- Dodi. Ovamo. Govori.

- Neću.

- Šteta. Nisi dobar čovjek.

- Šta će ti to?

- Volim. Da slušam.

- Odakle znaš?

- Od zatvorenika. Prije tebe. Dobar čovjek.

- To je iz Kurana. Sure Vakia.

- Može biti.

- "Kada se zbude veliki događaj..."

- Tiše. Hodi ovamo.

- "Kada se zbude veliki događaj, nekog će uzvisiti, nekog uniziti. Kada se zemlja žestoko potrese, biće vas tri vrste".

U sivom mraku, naslonjen bradom na oštru ivicu gvozdenog okvira, nazirao sam njegovo bezoblično lice u četvrtastom okviru, sasvim blizu mojih očiju. Začuđeno je slušao ono što sam govorio, sa zanimanjem koje nisam mogao razumjeti.

- Nije to.

- Možda je sure "Pauk"?

- Ne znam. Svejedno. Kakve tri vrste.

- "Jedno su srećni sadrugari, jednaki u sreći. Oni su bili predvodnici, i stali su ispred svih Ijudi. Alahu su se približili, i žive u rajskim vrtovima blaženstva. Ovo je skupina prvih, a malo će ih doći docnije. Oni su na prestoljima zlatom izvezenim, ugodno zavaljeni jedni prema drugima. Služe ih dječaci, čije se godine nikad ne mijenjaju, obilaze ih s vrčevima, ibricima i čašama, napunjenim čistim pićem što iz jednog izvora teče. Od tog pića neće ih zaboljeti glava, niti će im tijelo oslabiti. I uzimaće voće koje im se svidi, i meso ptičje, kakvo žele. Obilaziće oko njih divne djevojke, sa krupnim očima, lijepe kao biser što se u školjci čuva. Ovo je nagrada za zasluge njihove. Neće slušati prazne riječi, ni govora griješnog. Samo će se čuti riječi: mir! Mir!"

"I drugovi s desne strane su drugovi u sreći. Sjede ispod plodnog drveta lotosova što nema bodljika, i pod bananama što im plodovi vise u grozdovima, i u hladu što se široko razastro pored vode što bistra teče, i u obilju voća što ga nikad ne nestaje, niti se zabranjuje, odmaraju se na visokim ležajima".

- Lijepo. I njima.

Šapat mu je zadivljen, pun zavisti.

- "A kako je teško jadnicima koje je zadesila nesreća! Njihovo mjesto je u užarenom ognju i ključaloj vodi u magli tmastog i crnog dima, koji nije ugodan ni lijep. - Ješćete gorke plodove drveta zekkum, i pićete ključalu vodu. Pićete kao prežednjele deve. Mi smo odredili da među vama caruje smrt, a naša moć je velika, i biće tako".

- A zašto? Jesu li krivi?

- To Bog zna, Džemale.

- Ima li još?

- "Reći će nesrećni izabranima: "Čekajte da malo uzmemo od svjetla vašega!" Odgovoriće im se: "Vratite se, i tražite sebi svjetlo". Onda će se između njih podići zid, unutra će biti milost, izvan zida patnja? Vikaće oni izvana: "Zar nismo bili s vama?"

- Oh, Bože milosni. Opet. Bez svjetla.

Ćutao je zatim dugo, uzbuđeni mozak mu se mučio. Disanje mu je teško.

- A ja? Gdje ću ja?

- Ne znam.

- Hoću li s desne strane?

- Može biti.

- "Vas čekaju vrtovi rajski, u kojima rijeke teku". To je on govorio. Prije tebe. I o suncu. Gdje ću ja? To je za zasluge. Imam li ja? Zasluge? Petnaest godina ovako. Ovdje. A tamo sunce. Rijeke. Voće. Za zasluge.

- Šta je s tim čovjekom?

- Umro. Dobar. Tih. Govorio mi. Tako. I ti ćeš, kaže. Tamo. I svi dobri ljudi. To je dobro. Rekao sam. Zbog sunca. I zbog vode. Bistre. I zbog kostobolje. Moje.

- Kako je umro?

- Teško. Duša nije htjela. Da izađe. Otimala se. Bio sam i ja. Tako. Pomagao.

- U čemu si pomagao?

- Udavljen je.

- I ti si pomogao da ga udave?

- Otimao se.

- Nije ti bilo žao.

- Žao. Zbog sunca. Što je govorio.

- Kako mu je ime? Da nije Harun.

- Ne znam.

- Šta je skrivio.

- Ne znam.

- Idi, Džemale.

- Možda ću i ja? S onu stranu. Zida.

- Sigurno, Džemale.

Upitao me da li bih želio da pređem u drugu ćeliju, nije ovako mračna, ni vlažna kao moja.

- Svejedno, Džemale.

- Hoćeš li govoriti? Opet? "Kad se zbude". Samo to. Prvo. I ovdje je mrak. I ružno. Petnaest godina. Nije pravo. I tamo.

- Idi, Džemale.