Derviš i smrt

Zašto ljudi ne viču kad ih vode u smrt, zašto se ne oglase, zašto ne traže pomoć. Zašto ne bježe? lako nemaju kome da viču, nemaju kud da bježe, nemaju kome da se jave, Ijudi spavaju, sve su kuće čvrsto zatvorene. Ne govorim radi sebe, ja nisam osuđen na smrt, pustiće me, vratiće me uskoro, vratiću se sam, poznatim putevima, ne ovim tuđim, strašnim, nikad više neću slušati kako psi laju, bezdano laju, na smrt i pustoš, zatvoriću vrata, začepiću uši voskom, da ne čujem. Jesu li ih čuli svi koje su vodili? Je li im ovo lajanje bilo posljednji ispraćaj? Zašto nisu vikali? Zašto nisu bježali? Ja bih vikao kad bih znao šta me čeka, ja bih bježao. Svi bi se prozori otvorili, sva bi se vrata raskrilila.

Oh, ne bi, nijedna. Zato niko ne bježi, svi to znaju. Ili se nadaju. Nada je svodilja smrti, opasniji ubica nego mržnja. Pritvorna je, umije da pridobije, smiruje, uspavljuje, šapće ono što čovjek želi, vodi pod nož. Samo je Ishak pobjegao. Vodili su ga one noći, ovako kao mene, ne, bilo ih je više, on je drugo, važan im je, ja nikome nisam važan, sigurno nije slušao pse kako laju, nije mislio da sanja i da će se probuditi, znao je kuda ga vode, i nije imao nade da će ostati živ. Nije varao sebe, kao drugi. Odmah je odlučio da bježi, to mu je bila prva misao, i jedina. Zato je išao krotko, bojao se da se sama ne izvikne, toliko je jaka, i neprestano gledao u mrak, bila je mjesečina, izdajnička, neprijateljska, ali on je gledao u sjene, u zaklone, tražeći najgušće, i odlučio se odjednom, kad mu se učinilo da su nepažljivi, da se druga prilika neće ponoviti. U jednom času, samo u jednom kratkom času, bio sam on, pred skok, pred bijeg, oni su za mnom, uza me, vezani smo čvršće nego prijatelji, nego braća, sad će se prekinuti veza, nastaće među nama nasilan i bolan raskid, oni bez mene nisu ništa, zaboljeće ih razdvajanje, i sve će se rješavati u neuhvatljivo malim djelićima vremena, nećemo ga ni biti svjesni, znaćemo samo za skok od trena, i opet, svaki mrak je suviše proziran, svaki korak suviše kratak, svaki zaklon suviše otvoren. Uzalud je. Kuda pobjeći?

Klonuo sam, i ne pokušavši, od same pomisli. Jer se nisam odlučio, jer ne treba da se odlučujem. Ovo nije Ishakovo, ovo je moje, manje od stvarnosti, ili više: nemogućnost koja se nekako dešava.

Iz jednog mraka uvodili su me u drugi, bez oblika i bez mjesta, zato što ništa nisam vidio i što sam bio obuzet sobom, obuzet zamišljanjem u kome sam gubio i ono što sam mogao prepoznati. Mijenjali smo mrak, znao sam po tome što smo se kretali, i što je vrijeme prolazilo, iako to nisam znao dok je prolazilo.

Negdje su se sreli s nekim, nešto su se sašaptali, neko me opet urakljio, postao sam vrijednost koja ne smije da se izgubi, nisam više znao ko je sa mnom, iako je svejedno, svi su isti, svi su sjenke, svi su zbog mene u ovom noćnom poslu. Oni mogu da se smjenjuju, mene niko ne može da zamijeni.

Kad sam udario čelom o niski dovratak, znao sam da smo stigli. Ja sam stigao, oni će se vratiti. Zamijeniće ih zidovi.

- Dajte mi svjetlo! - viknuo sam u okovana vrata, kad sam ušao, ne vjerujući da igdje na svijetu postoji toliki mrak.

Bio je to poslednji ostatak navike izvana, posljednja preostala riječ. Niko je nije čuo, ili nije htio da čuje, ili nije mogao da razumije. Mogla je da liči na buncanje.

Koraci su se udaljavali nečim što je, valjda, hodnik. A ovo je, valjda, zatvor. A ovo sam valjda ja. Ili nisam? Jesam, na žalost. Misao se ne gubi u magli sličnoj snu, niti se izdvajam da bih se posmatrao iz daljine, kao da gledam nekog drugog, svjestan sam, budan, neugodno je jasno u meni, varke nema.

Dugo se nisam odvajao od vrata i Ijutog zadaha zarđalog željeza, to je prvo mjesto gdje sam stao u mraku, određenom za mene, cio trenutak već poznato, i zato manje opasno. A onda sam pošao uokrug, u istraživanje, slijep, prepuštajući se prstima i svuda osjećajući tešku vlagu neravnog zida, kao da je bunar nada mnom. I poda mnom je vlaga, osjećam je nogama, ružno se lijepe za nešto Ijigavo. Ne našavši ništa, uskoro sam opet došao do vrata i do oporog mirisa željeza, čini mi se podnošljiviji od zadaha vlage.

Omeđena praznina, zazidana pustoš, tu neću mnogo vidjeti, ne znam da li mi je potrebno i ono što znam odranije. Ni oči mi nisu od koristi, ni ruke, ni noge, ni iskustvo, ni razum, mogao sam mirno da se vratim u stanje hafiz-Muhamedovih prvih živih bića.

Koliko truda u životu, za ova dva koraka vlage, i za potpuno nevidjelo!