Dragulj Sankt Peterburga

Pronašli su riječni zavoj što im ga je starac pokazao — nije bilo teško. Na rubu grada zaustavila ih je ophodnja golobradih vojnika, dovoljno mladih i naivnih da su se pokolebali ugledavši službeni žig. Jens se odvažio zamahnuti im Arkinovim propusnicama ispred nosa te je njegova mala obitelj dobila dopuštenje prolaska.

Šuma se pokazala izvrsnim utočištem. Laknulo im je čim su zašli u taj sjenoviti svijet i dva dana pješačili stazama kojima prolaze životinje. Temperatura je naglo opala i počele su padati teške guste pahulje snijega, zatrpavajući im tragove. U nekoliko navrata spazili su druge blijede prilike kako promiču pokraj stabala poput duhova u daljini, no nitko više nikomu nije vjerovao. Nitko nikomu nije prilazio. Neznanci su postali opasnost — ako vam netko nije bio prijatelj, bio vam je neprijatelj. Utaborili su se između stabala na riječnom zavoju, umotani u pokrivače i kapute, ne usuđujući se naložiti vatru osim nakratko kako bi zagrijali vodu za čaj. Napokon mu je ispričala što se dogodilo njezinim roditeljima i koju je presudu donio boljševički sud, a on ju je čvrsto grlio ljubeći joj lice niz koje su se kotrljale vrele suze. Motrili su na željezničku prugu. Iz sata u sat, iz dana u dan. U njihovim mislima srebrne tračnice vijugale su prema budućnosti.

Valentina je ležala sklupčana s Jensom ispod njegova kaputa. Zora samo što nije svanula, tanka srebrna raspuklina na obzoru. Pokraj njih Lidija je spavala snom pravednika, umotana u pokrivač kao u kukuljicu. Valentina ovlaš usnama dodirne glatku suprugovu čeljust. Bio se okupao i obrijao u rijeci. Osjećala je kako se smiješi u mraku, očiju i dalje sklopljenih, te mu je ugnijezdila glavu u pregib vrata. Mirisao je na borove iglice.

“Jense?”

Poljubio joj je kosu.

“Jense, nešto ti želim reći.” Glas joj je bio tih, no osjetila je kako mu se ruke i noge napinju.

“Nema potrebe da išta govoriš.” Podignuo je ruku i položio joj dlan preko usta.

Pustila je da leži ondje punu minutu, a zatim pomaknula glavu. “Jense, pred nama je opasan put. U bilo kojem trenutku možemo...” Poginuti, mogli bismo poginuti. “Možemo se razdvojiti.”

On je čvršće stisne uza se. “Ne. To se neće dogoditi.”

“Ali ako se dogodi, obećaj mi da ćeš paziti na našu djevojčicu.”

On glasno izdahne. “To ne trebam obećavati.”

“Ali svejedno mi obećaj. Molim te.”

“U redu, ljubavi, ako će ti tako biti lakše. Obećavam da ću paziti na Lidiju.” Okrenuo je glavu, crnu sjenu u mraku, položivši joj usne na kožu. “I ti meni moraš isto to obećati.”

“Obećavam. Štitit ću je vlastitim životom.”

“Zadovoljna?”

“Ne.” Usne su joj pronašle njegove te je osjetila onu poznatu i neutaživu bolnu želju za njim. Vodili su ljubav pod vedrim noćnim nebom, ispod zvijezda. I premda nije bilo ni saonica ni krznenoga saga kao one noći kad se održavao bal u Palači Aničkov, nikakva ih kola nisu prekinula niti je Arkin došao s puškom i namjerom da uništi njihov svijet.

“Dolazi!” viknula je Lidija.

Dim je sukljao u plavo nebo, a pištanje lokomotive orilo se svježim zrakom. Željeznička pruga protezala se usporedno s rijekom, a između njih svjetlucao je led nalik na netom izbrušene dijamante. Polja i šuma prostirale su se unedogled i dan je bio savršen za skakanje u vlak.

“Spremite se”, reče Jens.

Valentina kimne, no srce joj je divlje lupalo. Lidija je bila na Jensovim leđima, ruke čvrsto ovijene oko njegova vrata. Drugom je rukom držala Valentinu koja se napeto osmjehnula mužu i kćeri. “Spremna sam.” Dah joj se kovitlao između njih poput ledena zastora te mu je stisnula prste.

Pojavio se vlak sa samo tri teretna vagona iza lokomotive. Stigavši do riječnog zavoja, usporio je, kao što im je čovjek u tunelu i rekao. Vagoni su zaškripali i zatresli se, zanjihavši se ustranu, i Jens je počeo trčati uz prugu. Valentina ga je u stopu slijedila, no on je imao duže noge pa se uspuhala. Lokomotiva im je zapištala iza ramena. Valentina dobaci letimičan pogled vlakovođi koji je mahao štapom prema njima, kao da prijeti da će ih njime otjerati s vlaka. Na početku prvog vagona s vanjske strane nalazile su se metalne ljestve koje je Jens u prolazu s lakoćom dohvatio slobodnom rukom. Vlak ga je smjesta odignuo od tla. Na djelić sekunde visio je držeći se jednom rukom, s Lidijom na leđima i svojom i Valentininom torbom preko ramena. Drugom je rukom i dalje čvrsto držao ženinu.

“Skači!” kriknuo je.

No njoj su noge već bile na izmaku snaga. Poskočila je, spotaknula se, izgubila oslonac i osjetila kako joj se rame umalo iščašilo. Vlak ju je pri punoj brzini vukao po zemlji, oderavši joj kožu, grebući je i udarajući.