Dragulj Sankt Peterburga

Lidija predugo nije pustila ni glasa. Klipsala je iza njega do gležnja u vodi, a kad se okrenuo prema njoj, primijetio je da su joj oči razrogačene od straha.

“Tata”, upitala je šaptom, “gdje spava zmaj?”

“Ovdje dolje nema zmajeva, mališka”, brzo će Valentina.

“Ima. Tata mi je tako rekao. Mogu mu namirisati dah.”

Jens primi djetetovu ručicu u svoju. Bila je hladna i vlažna. “Mislim”, reče on, “da je vrijeme da se popnemo na svjetlo.”

Nisu bili daleko od idućeg okna. Na tom mjestu svod je bio viši te Jens podigne svjetiljku kako bi pri njezinu blijedu svjetlu vidio što je dalje moguće. Voda je zabljesnula, gusta i masna.

“Nije ispred nas, tata”, prošaptala je Lidija. “Zmaj je iza nas.”

“Ne, Lidija, mila, ovdje nema...”

“Slušaj”, protisne ona.

On posluša. Valentina mu u znak upozorenja položi ruku na rame. Negdje iza njih začuo se nepogrešiv zvuk nogu što šljapkaju kroz vodu, brzo se krećući. Jens smjesta ugasi svjetiljku. Povuče Valentinu i Lidiju iza sebe te ostadoše stajati u tišini, čekajući. Minutu kasnije začuo je glasove.

“Svjetlo se ugasilo.” Bio je to glas nekog dječaka.

“Nestali su. Slušaj”, govorio je stariji čovjek.

Stope su načas utihnule — nisu imali svjetiljku pa su zacijelo slijedili Jensovu. Kad su se ponovo pokrenuli, zvuk stopa bio je sporiji, a zatim sve glasniji dok ih gotovo nisu sustignuli. Jens osjeti kako mu Valentina stavlja nešto hladno i teško u ruku. Bio je to pištolj. Srce mu se uzlupalo. Naciljao je u mraku.

“Tko god jeste, smjesta stanite”, povikao je.

Zvukovi utihnuše.

“Tko je?” upita Jens.

“Nitko”, odgovori dječak. “Tko ste vi?”

“Putnici.”

“Možda smo na istom putovanju”, dobaci stariji muškarac. “Možda. Imate li svjetla?”

“Imamo svjetiljku, ali nemamo žigica.”

“Ostani iza mene, Valentina, i upali našu svjetiljku.”

Učinila je što joj je rekao dok je on držao pištolj uperen u smjeru glasova. Na svjetlu se pojave dvije prilike: dječak od nekih dvanaest godina i pokraj njega muškarac s navoštenim sijedim brkovima i izgubljenim, tužnim očima. Imao je mekane ruke i izgledao poput kakva bankara ili odvjetnika. Jens spusti pištolj i dobaci kutiju žigica dječaku koji ih hitro spremi u džep. Jens iza leđa začuje kako je Valentina opsovala.

“Te sam žigice platila pedeset rubalja na crnoj burzi”, negodovala je.

“Hvala ti, prijatelju”, reče čovjek. “Imate li i viška hrane?”

“Njet!”, hitro će Valentina.

“Moj unuk i ja bili smo prisiljeni pobjeći bez ičega.” Pokazao je prema Valentininoj torbi. Ona počne uzmicati. U tom trenutku dječak ispod kaputa izvuče velik i težak pištolj i uperi ga ravno Valentini u glavu.

“Daj mi tu torbu!” podvikne.

“Najprije ćeš me morati ustrijeliti, bijedni mali lopove”, odvrati ona.

Jens iskorači ispred nje, naciljavši u starca. “Kaži mu da ga skloni”, naredi mu. “Pomogao sam ti. Kakva to unuka imaš?”

“Pohlepna.” Umorno se okrene prema dječaku. “Štedi metke za one koji ih zbilja zavređuju.”

Dječak opsuje i spusti pištolj.

“Mi sada odlazimo”, reče Jens. “Ne zadržavajte se ovdje predugo. Upozoravam vas da će Lenjin i njegova Crvena armija pročešljati ove tunele čim shvate kakvu mogućnost bijega pružaju.”

“Hvala na savjetu.”

Jens kimne u znak pozdrava i podigne Lidiju u naručje. Drhtala je, cvokoćući zubima. No Valentina zastane, kolebljivo odmahnuvši glavom, otvori torbu i iz nje izvadi dvije konzerve mesa. Opsovala je ispod glasa dobacujući ih dječaku te krenula niz tunel.

“Prijateljice”, vikne za njom starac, “postoji vlak.”

Ona zastane i polako se okrene. Pri treperavu svjetlu svjetiljke lice joj je izgledalo poput lubanje. “Kakav vlak?”

“Vlak koji prolazi mojim ladanjskim imanjem, na rubu šume istočno od grada. Mali teretni vlak što vozi jedanput na tjedan, prevozeći samo žito i stoku.”

Jens spusti Lidiju, posegne u torbu što mu je visjela na ramenu i iz nje izvadi kartu i kompas koje je Valentina spremila. “Pokaži mi.” Visoko podigne svjetiljku, a muškarac uperi prst u jednu točku. Na ruci je imao pečatnjak s povećim dijamantom.

“Vidiš li ovaj riječni zavoj? Ovdje vlak usporava pa se možete ukrcati ako budete brzi. Svi mještani iz sela voze se njime.”

“Ali ja sam mislila da su svi vlakovi obustavljeni zbog štrajkova”, reče Valentina.

“Ne i ovaj. On služi isključivo za potrebe mještana.”

“Dokle vozi?” upita Jens.

“Ne daleko, ali dovoljno. Spaja se s transsibirskom željeznicom, gdje istovaruje teret.”

“Jeste li se i vi onamo zaputili?”

“Njet. Još ne.” Starac pokaže prstom iznad glave. “Najprije moram pronaći ženu. Još je u Petrogradu.” Pogledao je Jensa i obojica su znala da je vjerojatno već prekasno, no nijedan to nije naglas izrekao.

“Sretno vam”, reče Jens. “I hvala na informaciji.”

“Hvala vama na hrani. Bog neka nam svima pomogne.”

“Božja pomoć nije dovoljna”, promrmlja Jens podižući kćer i povede ženu van iz tunela.