Dragulj Sankt Peterburga

Kad se Valentina vratila kući, Lidija je klečala na vrhu stubišta gađajući sušenim grožđicama dva odrpana dječaka u predvorju na donjem katu. Valentina nije tratila vrijeme koreći je, nego ju je zgrabila za zapešće, odvukla je u njihove sobe i kleknula ispred nje kako bi im oči bile u istoj razini.

“Lidija, imam sastanak s jednim čovjekom i želim da pođeš sa mnom.”

“Je li s tatom?”

“Ne. Dočenka, kćerčice mila, ne žalosti se. Ako ovo odigramo kako treba, uskoro ćemo vidjeti tatu.”

“To svaki dan govoriš.”

“Ali danas je istina.”

Pomno im je odabrala odjeću, skromne haljine i kapute, bez volančića i krzna. Lidijine plamene uvojke ugurala je ispod smeđe marame preko koje joj je navukla pusten šeširić. “Danas moraš izgledati kao radnička kći.”

Promatrale su se u zrcalu u toj neuglednoj odjeći.

“Tebi tvoja lijepo stoji, mama. Ali meni moja ne.”

Valentina podigne Lidiju u naručje i poljubi joj čelo. “Ti ne bi mogla biti ružna ni da se trudiš, anđele moj. A sad me slušaj. Htjela bih da mu kažeš neke stvari.”

“Mislila sam da si mrtav”, reče Valentina.

Valentina je ušetala u ured druga Erikova i zagledala se Arkinu u lice, u njegovu sivu odoru i novostečenu oholost u očima te je po tisućiti put požalila što mu nije zarila skalpel doktora Fedorina u grlo na dan dvoboja na Sljemenu pištolja.

“Mislila sam da ćeš umrijeti od gangrene”, reče.

“Nije mene tako lako ubiti.” No pogled mu nije počivao na njoj nego na djevojčici.

“Viktore, ovo je tvoja kći Lidija.”

Arkinovo lice ostalo je bezizražajno. Nije se čak ni osmjehnuo djetetu. Valentina u sebi protrne ispustivši kćerinu ručicu i gledajući je kako je odskakutala poput male vilenjakinje do visokog čovjeka za stolom. Stisnuta grla promatrala je svoju malenu junakinju.

“Dobrij den, tata.”

U kutu Arkinove čeljusti zaigrao je živac. Sive su mu oči vrludale dok je pružao ruku prema njoj i drhtavim joj prstima dotaknuo tjeme. “Kako ću znati da je moja?”

“Jer ti se kunem da jest. Već sam bila trudna kad sam se udala za Jensa Friisa.” Valentina je zahvalila Bogu što Arkin nije bio u blizini na dan Lidijina rođenja.

Odmaknuo je ruku, no Lidija je nastavila zuriti prema njemu širom otvorenih očiju.

“To ništa ne znači”, reče on. Glas mu je bio hladan. “Mogla bi biti i Friisovo nezakonito kopile.”

“Ne.” Valentina obori pogled kao da se stidi. “Jens i ja uvijek smo pazili da ne ostanem trudna.”

“Možda lažeš.”

“Ne lažem, kunem se kćerinim životom. Pogledaj joj usta, tvoja su. Pogledaj joj bradu, ima oblik tvoje.” To je bila laž, no osjećala je koliko je htio da bude istina.

“A kosa?” Posegnuo je prema šeširu.

No Valentina je Lidiju upozorila da ni pod koju cijenu ne skida šešir. Bez imalo oklijevanja Lidija ga zgrabi za ruku, čvrsto je stisne i položi mu svoj mali obraz na dlan. Pogled je uprla u Arkina s čežnjom svojstvenom samo djetetu.

On nije hitro povukao ruku, nego je stao pomno promatrati. “Oči joj nisu moje. A ni tvoje.”

“Oči su joj isključivo njezine. Mnogo je toga na Lidiji takvo.”

U prohladnom uredu on čučne oslonivši se o petu, a drugu nogu ukočeno pruži ustranu te je stane pomno proučavati licem koje nije odavalo nikakve osjećaje. No pustio je da mu prsti ostanu zarobljeni u njezinim ručicama.

“Dakle, ti si Lidija”, reče joj. Glas mu je bio blag.

“A ti si moj tata”, Lidija će tiho. Nagnula je glavu ustranu i stidljivo se osmjehnula, a potom mu iznenada obavila tanahne ručice oko vrata, stisnuvši ga u čvrst obruč kao da ga nikad neće pustiti. Oglasila se tihim zvukom nalik na mijaukanje. “Tata.” Poljubila ga je u obraz.

Valentina je gledala, osupnuta. Nije joj dala takve upute, no jasno je vidjela kako se čovjek kojeg je mrzila rastapa od dragosti. U kćerinu zagrljaju kao da su mu se kosti smekšale, a s njima se rastopio i djelić njezine mržnje prema njemu. Kad mu je djevojčica privinula obraz uz svoj, oči su mu se napola sklopile, a crte lica rastopile se kao da su se temelji pod njima urušili. Lidija i on dugo su ostali zagrljeni, da bi je potom on žustro poljubio u čelo, uspravio se i vratio za stol ne pogledavši ni jednu ni drugu. Izvadio je neki obrazac, ispunio ga i pružio Valentini.

“Izvoli”, reče. “Dopuštenje za napuštanje Petrograda. A sad idi.” Pročitala ga je. Pogledala je Lidiju. I pokidala papir. “Na njemu nema imena mojega muža.”

“Nema.”

“Ne idem iz Petrograda bez njega.”

“Ako ostaneš u ovom gradu, Crvena armija na koncu će doći po tebe, Valentina, koliko god se skrivala pod tim smeđim kaputom. Ti si ministrova kći i oni će te dograbiti. Ne kockaj se djetetovim životom.”

“Ako Jens Friis ostaje, ostajemo i mi.”

“Ne budi tako nerazborita, Valentina. Misli na Lidiju.”

“Ako on umre, i mi ćemo umrijeti.”

“Ne mogu vas sve spasiti.”

“Zapiši i njegovo ime na propusnicu ako želiš da ti kći ostane živa.”

Bio je to trenutak smrtne muke. Pomislila je da joj je izmaknuo. Činilo se da se povukao u sebe, a siva prostorija pretvorila se u mrtvo i prazno mjesto. No potom ju je najednom pogledao ravno u oči.

“Voli li tvoja majka Lidiju?” upita je.