Dragulj Sankt Peterburga

Otpustila je svu poslugu, kuću napunila bezvrijednim krevetima, stolcima i ormarima, a sve svoje i Lidijine stvari zaključala u dvjema sobama na gornjem katu. Sačuvala je Jensove nacrte, nekoliko komada njegove odjeće, ni jednu knjigu, par glomaznih cipela i nekoliko osobnih stvarčica. Svega ostalog se odrekla. Lidija je uza se čvrsto privijala vlakić i drvene kocke dok je sjedila u majčinu krilu i pozorno je slušala.

“Moramo postati jedne od njih”, objašnjavala joj je Valentina. “Ne smijemo im dopustiti da nas izbace iz kuće jer nas u protivnom tata neće znati naći kad se vrati.”

“Hoće li se brzo vratiti?”

“Hoće, anđele moj. Uskoro.”

Zlatnosmeđe oči zatreptaše. “Meni je sad pet godina, mama.”

“Znam.”

“Gotovo sam odrasla.”

Valentina se osmjehne. “Nego što.”

“Zato mi moraš reći istinu, mama.”

“Dakako.”

“Kad će se tata vratiti?”

“Uskoro.”

Najgore je bilo s koncertnim glasovirom Erard — odreći se njega bilo je kao da su joj odsjekli ruku. Ulaštila ga je dok nije zablistao i posljednji put sjela na stolac dok je Lidija sjedila na podu oslonivši se leđima o Valentininu nogu. Svirala je Chopina, a Lidija je plakala. “To je tatina najdraža.”

“Možda ju je čuo.”

Lidija odmahne glavom, grizući usnicu. Nakon toga glasovir su odnijeli na kolima.

U kuću su ušli ljudi. Ljudi što su raznosili blato s čizama po ulaštenim podovima i koji nisu znali čemu služi prekidač za svjetlo ni kako se služiti vodokotlićem. Valentina se zatvorila u svoje dvije sobe, sklupčavši se na krevetu, umotana u Jensovu pamučnu košulju koja je umjesto njegova poprimila njezin miris. Izgubila je kuću, njegove ljubljene knjige, a sada i njegov miris. Uronila je lice u njegov jastuk, a s usana joj se oteo zvuk, potmuo prigušeni jauk iz dubine duše.

Lidija je sjedila na vrhu stuba obgrlivši koljena i promatrajući dva bosonoga dječaka kako igraju nogomet s očevim joj globusom.

“Nemoj joj nauditi, Viktore.”

“Elizaveta, nikad neću nauditi tvojoj kćeri, to sam ti obećao. Njezin je muž još uvijek živ samo zbog tebe.”

“Ne dopusti da joj oni naude, oni ljudi u sivom koji se nazivaju vojskom. Ili oni što haraju gradom u čoporima poput vukova, dijeleći svoje viđenje pravde. Ne dopusti im da joj naude.”

“Učinit ću sve što je u mojoj moći. Kad ukloniš branu s rijeke, ne možeš zabraniti vodi da teče. No”, podignuo je glavu s jastuka i poljubio joj vitak vrat, “vidjet ću što se može. Kako bih tebe zaštitio.”

Ležeći na njemu zanjihala je kukovima u ritmu njegovih pokreta, okrznuvši mu prsa grudima mekanima poput baršuna. Tih uzdah isprekidao joj je riječi. “Ne treba mi zaštita.” Utisnula mu je čvrst poljubac u usta, potraživši njegov jezik svojim kao da će bez njega umrijeti od gladi.

41

Petrogradom se zaorio zvuk nalik na udarac Thorova malja, od kojeg su prozori zaklepetali poput kostiju u grobnici. Prenuo je Valentinu dok je čitala knjigu i probudio Lidiju, koja je u spavaćici odbrzala do majčina kreveta očiju razrogačenih od uzbuđenja. Čvrsto je zagrlivši, Valentina je osjećala kako joj kćerino srce treperi. Pogledala je na sat. Bilo je 21.45, 24. listopada 1917.

“Mama, je li to grmljavina?”

“Nije, mila. Zvuči kao top.”

Lidija širom razrogači oči. “I to velik.”

“Da, jako velik. Mislim da je to brodski top.”

“S kojeg broda?”

“Ne znam.” No krv joj se sledila u žilama jer je znala što top označava: početak revolucije.

Arkin joj je to mogao reći. Bila je to Aurora.

Bila su četiri sata ujutro i Valentina je stajala pod mraznim noćnim nebom, promatrajući kako njezin svijet izgara. Nije bilo nikakvih sjajnih zvijezda repatica, ničega značajnog da obilježi taj trenutak. No negdje u daljini iznad gradskih krovova požar je progorio rupu u mraku, a njegov plamen zatro je i posljednji tračak nade u njezinu srcu da će se Rusija uspjeti izvući iz ponora.

Što je to značilo? Za Jensa. Za njezinu kćer. Za njezine roditelje. Njihova je svijeta nestalo. Tlo pod nogama izmicalo joj je, a rukama je čvrsto stisnula ulazna vrata kuće od kovana željeza, kao da ona mogu spriječiti svemir da joj se ne sruči na glavu.

Jense, jesi li negdje u gradu? Jesi li čuo brodski top?

Bila je uvjerena da je Jens još uvijek živ te da udiše isti noćni zrak kao i ona. Zbog čega Arkin ne bi prosvirao glavu čovjeku koji ga je obogaljio, to nije znala, no ništa je nije moglo uvjeriti u to da je mrtav. Ništa. Još je čvršće stisnula ledenu šipku kapije. Imala je osjećaj da joj njegove misli polako prodiru u um. U loncu bi miješala kašu za doručak i odjednom bi čula njegov uzdah te bi znala da je zamišlja kako zatiče kosu iza uha i gricka vršak jezika dok se usredotočuje. Okrenula bi se od štednjaka, no nikad ga ne bi ugledala. Ili kad bi se ljutila na derane s donjeg kata što su šutnuli loptu kroz prozor, a staklo je bilo nemoguće nabaviti, čula bi Jensa kako baš u tom trenutku razmišlja o tome kako su djeca sa sela nepismena i kako bi revolucija prije svega trebala donijeti besplatno i obavezno obrazovanje za sve.