Dragulj Sankt Peterburga

“Ne, ne, ne!” riknuo je Jens iskočivši iz sedla prije nego što je konj pao na tlo. Kleknuo je pokraj Junakove glave položivši mu dugu njušku u pregib ruke, no tamne oči već su izgubile sjaj, a široke nozdrve ispustile posljednji dah. “Ne!” zaurla Jens skočivši iz čučnja i baci se na Arkina.

“Radovao sam se ovome trenutku”, reče Arkin neobično iskrivivši usta te kundakom puške udari Jensa u glavu.

40

Valentini su se tresle ruke. Ne zbog oka Lava Popkova koje je ležalo u emajliranoj posudi na kuhinjskom stolu. Ne zbog krvi koju je izgubio ni bijele kosti koja se nazirala u poprečnoj posjeklini duž čela. Ne zbog napora koji je morao uložiti kako bi se zajedno s konjem vratio k njoj i ispričao joj što se dogodilo. Ne zbog smrti Junaka.

Ruke su joj drhtale zbog Jensa.

Isprala je Popkovu glavu i izvadila smrskanu očnu jabučicu, isplahnuvši duplju antiseptičkom otopinom, te mu stala nalijevati votku u grlo da ne može govoriti.

“Arkin ga je dohvatio”, profrfljao je.

Arkin ga je dohvatio.

Ruka joj je zadrhtala te je zamislila Arkinovo koljeno koje je smrskao metak iz Jensove puške. Natočila je i sebi votku.

Jens je u ustima osjetio okus sasušene krvi. To je bilo prvo što je oćutio. Slike su, jedna po jedna, počele sjedati na mjesto dok su mu se kotačići u glavi počeli okretati, isprva sporo, a zatim sve brže i brže, čupajući mu misli iz lubanje. Otvorio je oči.

Nalazio se u zatvorskoj ćeliji.

Kroz metalni rešetkasti otvor u stropu dopiralo je mutno žuto svjetlo. Nije se gasilo. Metalna vrata s prozorčićem u visini očiju i vratašca za hranu u razini poda bile su jedine zanimljive stvari u prostoriji. Zidovi od opeke, u jednom kutu vjedro, a u drugom emajlirana posuda te uzak poljski krevet na kojem je ležao. Pod njim smrdljiv goli madrac, a povrh jedan pokrivač.

Glava ga je boljela. Vid mu se maglio na jednom oku, a sasušena krv skorila mu se na obrazu nalik na crna raka što mu se zalijepio za lice. Ustao je, a soba se zavrtjela oko njega, no uspio je doći do vrata, zalupavši po njima šakom.

“Arkine, prokleti gade, otvaraj ova vrata.”

Lupao je sat vremena. Možda dva? Nije imao pojma koliko, no šaka ga je zaboljela, a koža na člancima prstiju popucala. Oduzeli su mu cipele i remen pa nije imao ništa drugo čime bi mogao lupati. Polako je skliznuo na pod, leđima oslonjen na hladan metal i naposljetku pustio mozak da misli.

Arkin je samo jedanput ušao u zatvorsku ćeliju. Dani su prolazili i Jens je čuo kako se neka druga metalna vrata uz zveket otvaraju, noge što se vuku duž hodnika, povike stražara i katkada tiho cviljenje ostalih zatvorenika zbog čega bi Jens podviknuo. Ako bi netko i vrisnuo, brzo bi ga ušutkali.

Jens je dan za danom živio u svijetu sumraka. Nikad nikoga nije vidio. Dvaput na dan gurnuli bi mu hranu i vodu kroz otvor u vratima, kašu ujutro, a čorbu navečer. Slavio bi kad bi u njoj zatekao komadić hrskavice ili kupusa. Svakog jutra praznili su mu vjedro, vadeći ga kroz isti otvor u vratima, a prao se pomoću nekoliko kapljica vode za piće, koje je izlio u emajliranu posudu. Voda mu je postala dragocjena. Umočio bi prste u nju i prisjetio se koliko ju je puta u životu nemarno i nesavjesno rasipao. A sad je bio poput onih stanovnika siromašnih četvrti koji su se tiskali oko cijevi što propušta vodu, kojima svaka kapljica vrijedi zlata.

Svaki dan čekao je hoće li doći stražari sa željeznim šipkama i teškim šakama. No nitko nije dolazio. Ama baš nitko. Stoga, kad je Viktor Arkin ušao u njegovu ćeliju nakon četiri tjedna samovanja uz vlastite misli i vlastiti tjelesni miris, došao je u napast da mu se osmjehne. No umjesto toga bez riječi je sjeo na madrac naslonivši se na zid i stao ga pomno promatrati. Iza Arkina stajala su tri stražara u odorama sa šipkama i lancima u rukama.

“Jense Friise.” Arkin je njegovo ime izgovorio kao da mu ostavlja gorak okus u ustima. “Došao sam jer želim da nešto znaš.”

Jens ustane. Bio je viši od Arkina te je ovaj bio prisiljen podignuti pogled. “Jedino što od tebe želim čuti jest kad ću izaći iz ove rupčage.”

“Ne budi tako nestrpljiv. Ovo će ti biti dom još dugo.” Oči mu se zatamnješe poput ugljena te spusti ruku prema koljenu. “Kao što će mene ovo koljeno još dugo podsjećati na tebe.”

“Da je bilo po mome, mozak bi ti se rasuo po onom dvorištu, a ne koljeno.”

Arkin trzne glavom, a Jensu se načas učini da će izgubiti kontrolu nad sobom. Pod maskom njegova lica, pod onom tvrdom bahatošću, vrebao je bijes. Jens je spazio njegovu sjenu u dnu onih sivih očiju.

“Što si mi onda”, upita Jens, “došao reći?”

“Želim da znaš da sam spavao s tvojom ženom u izbi.”

“Lažeš”

“Istina je.”

“Prokleti prljavi lažljivče. Valentina te se gnuša. Iskopala bi ti oči prije nego što bi ti dopustila da je dotakneš.”

“Bila je to njezina zamisao. I uživala je.”

Jens nasrne na njega, iznenadivši ga, te ga tresne šakom u zlurado nasmiješena usta. Stražari upotrijebiše svoje željezne šipke, no Jens se obraduje spazivši krv na Arkinovu licu, koji je jarosno obriše zapešćem.