Dragulj Sankt Peterburga

Odvratila je pogled od njega, usredotočivši se na konjušnice odakle je Aleksej upravo izašao, trčeći prema njima. “Lagala sam ti, Jense. Kad sam ti rekla da je njegov pravi otac poginuli vojni časnik.” Snizila je glas do šapta. “Otac mu je Romanov. Da se to ikad sazna, Aleksej bi bio u velikoj opasnosti.” Protrnula je. “Zbog toga odlazimo.”

Jens se okrene, zgrabi dječaka za ruku i žurno ga ugura u kočiju, zalupivši vratima. “Brzo idite”, požuri ih. “Idite već danas.”

“Sutra”, promrmlja ona.

“Ujutro ću vas doći pozdraviti”, obeća Jens.

Dječak mu se osmjehne. “Mogli bismo još jedanput otići jahati.”

Taj dan bio je početak kraja. Valentina se probudila rano, tjeskobna, odveć nemirna da bi spavala. Čula je grad kako teško diše, čak i u njihovoj mirnoj ulici s drvoredom. Kosti su je boljele od napetosti, kao da je trčala prebrzo i predaleko. Posvuda su se mogle čuti priče o radnicima koji se okreću protiv svojih šefova, o poštanskim djelatnicima koji su nasmrt pretukli čovjeka čije su naredbe deset godina slušali, o paru koji je vodio draguljarnicu iz koje su ih izbacili vlastiti zaposlenici. Bojala se za Jensa. Imala je priviđenja o radnicima što poput slijepih krtica izlaze iz svojih tunela ispod zemlje i izmrcvare svojega direktora u njegovu uredu tankih zidova.

Ruka joj je nagonski poletjela prema njemu kako bi provjerila je li zdrav i čitav, a on ju je smjesta povukao na sebe. Žestoko je vodila ljubav s njim, ostavljajući svoj trag na njemu, sitne ugrize po prsima i okus krvi u ustima kad mu je zubima okrznula donju usnicu. Danas joj je trebalo više od njega, više od mišića, kože i snažnog prodiranja. Trebala joj je krv iz njegovih žila. Otkucaji njegova srca. A kad mu je naposljetku iscrpljena legla u naručje i kosa joj se u zamršenim uvojcima rasula po njegovoj koži, oslonio se na lakat i pogledao je.

“Jutros si gladna, čini se”, nasmijao se.

Ona sjedne, podvukavši koljena ispod sebe. “Nemoj ići na posao, Jense. Ne danas.”

“Zašto ne danas?”

“Imam loš predosjećaj. Ostani danas kod kuće.”

“Moram ići, ljubavi. Moram se oprostiti od Alekseja. A trenutačno imamo i velikih problema.”

Srce joj se uzlupalo u grudima. “S radnicima?”

“Ne, premda se sindikati glasno bune i izražavaju svoje zahtjeve. Riječ je o starim drvenim vodovodnim cijevima. Istrunule su pa dolazi do onečišćenja vode te je ponovo izbio trbušni tifus. Obavijestio sam javnost da je ljudi moraju prestati piti. No što da rade?” Spustio je noge na pod, mislima već u danu koji je pred njim.

Prokockala je priliku.

Jens nije jahao s Aleksejem. Premda je još bilo rano, kad je stigao pred palaču Serovih grofičina kočija već je stajala natovarena i spremna pred ulaznim vratima, a Aleksej je pogrbljeno sjedio na stubama pred ulazom. Skočio je na noge spazivši Jensa na Junaku, no oproštaj im je bio kratak.

Grofica je bila uzrujana. “Nije htio ući u kočiju dok te ne pozdravi.”

Jens se rukovao s dječakom u znak službenog priznanja da je sada odrastao. “Pazi na majku, čuješ li?”

“Da, gospodine.”

“Piši mi. Javi mi što si odlučio raditi u životu.”

“Već sam odlučio. Idem u vojsku.”

Jensu se stegne srce. “Još je rano za to. Sretno ti u novom životu. Srest ćemo se opet, siguran sam, kad prođe ovo ludilo.”

Dječak je susprezao suze. “Volio bih to.”

Jens ga čvrsto zagrli, poljubi mu majku u obraz i obeća da će se pobrinuti da Aleksejev konj završi kod dobrih vlasnika. A potom su otišli u crnoj kočiji s koje je uklonjen zlatni grb. Jens je gledao za njima dok se nisu izgubili iz vida, ne mogavši zatomiti bijes na zemlju koja tjera ovakve krasne mlade ljude da se iz nje odsele. Aleksejev odlazak duboko ga je kosnuo te se popeo u sedlo natjeravši Junaka u žustar galop niz šljunčani prilaz. Pred kapijom čekao je neki ružan konj zlih očiju, a na njemu je sjedio Popkov, češkajući se po bradi poput lijena medvjeda.

“Koga vraga ti radiš ovdje?” upita Jens.

“Vaša žena me poslala.”

“Zašto?”

“Da pazim na Vas.” Kiselo se nacerio.

“Idi kvragu.” Jens podbode konja u galop.

Toga je dana osamdeset tisuća radnika odložilo svoje alate i izašlo na ulice Petrograda. Na otoku Vasiljevski izbili su nemiri i žestoke demonstracije harale su gradskim ulicama. Oblaci dima zastrli su obzor, a vlakovi, promet i pokretne trake u tvornicama obustavljeni su. Trgovine i tvornice zabarikadirale su vrata i prozore, a radnici su izašli na ulice s barjacima u rukama. Jens je jahao srcem Petrograda njušeći to u zraku. Nesnošljivost i bezvlađe, želju za uništenjem, paljenjem, razbijanjem, rušenjem i kidanjem.