Dragulj Sankt Peterburga

Automobili su ležali prevrnuti na bok, razbijenih prozora i vjetrobrana; vrata trgovina visjela su na odlomljenim šarkama, a roba je pobacana uz rub ceste gdje su se ljudi za nju otimali kao oko strvine. Sanduci votke ukradeni iz prodavaonica žestokih pića potpirivali su nezadovoljstvo štrajkaša te su muškarci s crvenim trakama oko ruke i krvlju podlivenim očima krenuli vući Junakove uzde, uzalud pokušavajući zbaciti jahača koji je sjedio na njemu. Jensa je preplavio osjećaj tuge. Volio je tu zemlju koja je sada rezala vlastite žile sve dok ulice nisu postale skliske od krvi. Oko tisuću bogatih obitelji stotinama je godina držalo ovu golemu zemlju u šaci, iscijedivši iz nje sve što se moglo. A sad će cijela Rusija zbog toga ispaštati.

Jens je jahao prema uredu, potišten zbog toga što je svaka tvornica kraj koje je prošao bila opljačkana. Neće proći mnogo dok i njegovi radnici ne sruše svod tunela. Radna snaga posvuda se razularila, uništavajući strojeve i skidajući stakla sa prozora. A dok je jahao, cijelim je putem iza sebe čuo kloparanje Popkovljeva konja.

“Odlazi kući”, viknuo je Jens.

No konj ga je nastavio pratiti poput sjene. Skrenuvši u Ližikovsku ulicu, dočekala ga je blokada nalik na zid od opeke. Ulica je vrvjela ljudima s crvenim vrpcama na grudima i željeznim šipkama u rukama. Radnici iz Raspovljeve ljevaonice u rijekama su se slijevali niz ulicu vičući: “Borba za pravdu!” i “Smrt ugnjetavačima!” Junak uplašeno skrene ustranu, uznemiren vonjem mržnje u uskoj uličici. Jens potapša životinju po vratu napipavši mastan znoj te se okrene namjeravajući se vratiti putem kojim su i došli. No tog su se trenutka začuli krici.

Pozornost mu je privukla skupina crvenih ogrtača i sablje što su zabljesnule zasjekavši zrak. Začulo se njištanje konja i kloparanje kopita. Jensa obuzme teška crna slutnja — vojska je poslana. Dakle, car je odlučio da neće pregovarati. Začuli su se hici iz pištolja. Najednom je zavladala panika, a na ulicama je nastalo komešanje dok su ljudi pokušavali umaknuti sabljama no nisu imali kamo. Jens je vidio kako neki mladić posrće i nestaje pod kopitima. Natjerao je Junaka da uzmakne, raskrčivši put pomoću njegovih širokih prsa i raščistivši obruč prostora kako bi se dječak mogao osoviti na noge.

Iza leđa začuo je Popkova kako ga urlajući upozorava na opasnost te se okrenuo. Sagnuo se, za dlaku izbjegavši mač namijenjen njegovoj glavi dok su husari na konjima sabljama krčili put kroz svjetinu, oštrica umrljanih krvlju. Jens je vidio da je Popkov stjeran u kut uza zid, i dalje u sedlu no ruke natopljene krvlju, dok je neki plavokosi zapovjednik podizao sablju i spremao se po drugi put zamahnuti. Zapovjednik je bio Černov. Jens podbode Junaka natjeravši ga da skoči prema naprijed, rastjerujući štrajkaše, te u posljednji čas uspije okrenuti konju glavu ustranu i sudariti se sa Černovljevim crnim pastuhom. Oštrica promijeni smjer, i to taman dovoljno. Umjesto da prereže Popkovu vrat, zasjekla mu je lice takvom silinom da mu je umalo odnijela glavu s tijela.

Jensu je zujalo u ušima te je obuzet žestokim gnjevom svom snagom odalamio zapovjednika šakom u prsa, slomivši mu rebra i zbacivši ga iz sedla. Popkov klone prema naprijed dok mu je snažan mlaz krvi šikljao niz vrat konja, no Jens ga jednom rukom zadrži u sedlu, a drugom zgrabi ispuštene uzde. Njegova konja nije trebalo podbadati. Koristeći se životinjinom snagom, Jens je probio put kroz štrajkaše koji su pokušavali pružiti otpor. Željezne šipke nisu se mogle mjeriti sa sabljama i puškama, no bili su brojčano nadmoćniji. Sve više vojnika padalo je iz sedala.

Dokopavši se pokrajnje uličice, Jens hitro sjaše i dotakne Popkovljevo rame. Drhtalo je. Bio je još uvijek živ, Bogu hvala. Pažljivo je podignuo Kozakovu glavu s konja. Isuse Kriste, bila je skorena od krvi. Bijes i tuga proparali su i njegove grudi, no ruke su mu i unatoč tomu bile mirne dok je skidao svoj šal i čvrsto ga svezao oko Popkovljeve glave, ostavljajući mu zdravo oko nepokriveno. To se oko, napola sklopljeno i crno, pokušalo usredotočiti, a Popkovljevo krupno tijelo zanjihalo se na leđima konja. Bio je jedva pri svijesti.

“Drži se, Popkove”, odlučno će Jens. “Odvest ću te kući.”

Skinuo je remen i svezao Kozakova zapešća oko vrata konja, a potom skočio u Junakovo sedlo držeći Popkovljeve uzde u svojim rukama.

“Opet mi stojiš na putu, Friise.”

Jens pogleda naprijed. Nasred ceste stajao je muškarac oštra lica, odjeven u dug kaput i s puškom u ruci, a iza njega bila je mala vojska ljudi. Svi su oko ruke nosili crvene trake.

“Sklanjaj mi se s puta, Arkine.” Jens se nije imao vremena prepirati s tim gadom. Krenuo je naprijed, vodeći Popkovljeva konja za sobom.

Uskom uličicom odjednom odjekne hitac iz puške, glasan poput grmljavine. To je bio jedini zvuk koji je Jens čuo; nikakvo njištanje ni bolno skvičanje. Junak je samo zadrhtao, a potom se bez glasa srušio pod njim, najprije prednjim nogama, a potom, nakon kratke borbe, i stražnjim dijelom trupa.