Dragulj Sankt Peterburga

Samo jedanput su se potukli, a razlog tomu bila je Valentina. Zbilo se to prošle godine netom prije Božića, one noći kad je Rasputin ubijen i bačen u rijeku. Popkov joj je htio reći da je čuo kako se Viktor Arkin ponovo pojavio u Petrogradu. Jens mu je naredio da joj nipošto to ne govori. Posvađali su se. Na koncu se Jens poslužio jedinim jezikom koji je, čini se, dopirao do Popkovljeva tvrdoglava mozga te ga je srušio šakom na tlo. Pesnice su proradile.

“Što ti se, zaboga, dogodilo?” zabrinuto ga je upitala Valentina kad je na koncu bijesno uletio u kuću.

“Popkov mi se dogodio”, zarežao je.

Ona se grohotom nasmijala, ne pokazavši ni trunke suosjećanja dok mu je ispirala posjekline. “Vjerojatno će ti prenijeti bjesnoću”, šalila se.

No ovoga časa uopće nije bio raspoložen za posjet grofice Serove. Nikad dosad nije navratila do njegove kuće, pa zašto bi sada? Dao je Junaku vjedro svježe vode, a kad je podignuo pogled, iznenadio se što umjesto grofice pred sobom vidi mladog Alekseja, njezina sina, kako stoji na ulazu u konjušnicu kao da mu je neugodno.

“Alekseju! Dobroje utro. Uđi. Je li ti majka ovdje?”

Dječak jedva dočeka prići bliže. Junak podigne glavu i tiho zarže u znak pozdrava. Izrastao je u visoka, štrkljastog mladića dugih udova, i bio je u onoj dobi kad još nije uspijevao potpuno upravljati njima. Bilo mu je gotovo dvanaest godina i svijet je promatrao jasno i izravno onim svojim mirnim zelenim očima.

“U kočiji je. Ujače Jense, došao sam se pozdraviti. Mama i ja napuštamo Petrograd pa sam te htio vidjeti.” Sramežljivo je slegnuo ramenima.

“Napuštate Petrograd?”

“Mama kaže da ovdje nije sigurno.”

“Kamo idete?”

“U Pariz.”

Jens osjeti bolan ubod u grudima. Nije htio ostati bez dječaka. Položio mu je ruku na rame osjetivši napetost u njemu. “Nedostajat ćeš mi, Alekseju. Nedostajat će mi naše jahanje u šumi.”

Dječak žustro i neveselo kimne. “Ja ne želim ići.”

“Majka ti je u pravu. Ovdje nije sigurno.”

“A ti? Vi ne odlazite.”

Jens se osmjehne. “Ja socijalistima neću biti zanimljiv. Danac sam pa se stoga ne brini, nisam u opasnosti.”

Aleksej uperi pogled u Jensa. “Jesi li siguran?”

“Dakako”, slaže Jens.

Dječaku kao da je laknulo.

“U svakom slučaju”, dometne Jens, “moram ostati i brinuti se o Atilinim potomcima.” Miš je imao dva mladunčeta što su i dalje tumarala mišjom palačom zabavljajući Lidiju.

Aleksej se stane premještati s noge na nogu.

“Što je?” upita blago Jens.

“Donio sam ti ovo.” Dječak mu pruži smeđu papirnatu vrećicu i zarumeni se od neugode.

Jens je uzme te tiho zazviždi od iznenađenja. U njoj su se nalazili dijamantna narukvica i zlatne naušnice. “Nisam baš siguran da će mi pristajati”, reče.

“Ne.” Aleksejevi obrazi bili su jarkocrveni. “Nisu za tebe...” No uto primijeti Jensov podrugljiv izraz lica i nasmije se. Brzo se osvrne po konjušnici provjeravajući prisluškuje li ih itko, no nije bilo nikoga. Popkov je negdje nestao. “Mama je izvadila sav nakit iz sefa i sad ga sprema među odjeću, te čak i u kutije kreme za lice.”

“Zbilja?”

“Da. Kaže da bi joj ga mogli pokušati ukrasti.”

“Mama ti je vjerojatno u pravu.”

“Ovo je ostavila jer ima previše nakita, a kaže da je ovaj gotovo bezvrijedan.” Zurio je u papirnatu vrećicu. “Meni ne izgleda bezvrijedno.”

“I nije, Alekseju. No tvoja mama ima toliko vrijedna nakita da joj ovaj, pretpostavljam, malo znači.”

“Zato želim da ga ti uzmeš. Sakrij ga. U slučaju da...” Ponovo slegne koštunjavim ramenima.

“Hvala ti, Alekseju.” Jens je bio ganut te je čvrsto zagrlio dječaka. “Jako ćeš mi nedostajati.” Odmaknuo se korak držeći ga rukama za ramena, oduševljen mirnom dostojanstvenošću njegova mladog uma. “Svakako nemoj prestati jahati, čuješ li?”

“Neću.” Dječak zatrepće. “Hvala ti, ujače Jense, na...”

Jens mu raskuštra kosu. “Hajde, pozdravi se s Junakom dok ja porazgovaram s tvojom majkom.” Žustrim korakom krene prema kočiji. Grofica je sjedila unutra, odjevena u zeleno, tužnih i ozbiljnih očiju.

“Dakle, odlaziš iz Rusije?”

“Da.”

“U Pariz?”

Osmjehnula mu se i odmahnula glavom. “Tako govorim ljudima. No zapravo idemo na istok.”

“Dug je to put.”

“No kudikamo sigurniji nego da pokušamo zaobići bojišnicu na zapadu.”

“Sada nigdje nije sigurno. Čuvaj se.”

Ispružila je ruku, prstima dotaknuvši njegovu koja je ležala na vratima kočije. “Poslušaj me, Jense. Čula sam da plemići kuju zavjeru kako bi svrgnuli cara Nikolaja.”

“Mili Bože, je li moguće da su se napokon prizvali pameti?”

“Ne. Šestorica nadvojvoda sastali su se s knezom Georgijem Lvovim iz Dume s namjerom da prijestolje ponude nadvojvodi Nikolaju Nikolajeviču.”

“Zamijeniti jednog Romanova drugim! Ludi su. Premijer Golicin preslab je da bi održavao red. Zar ne vide da je prekasno?”

“Ne, Jense, oni vole svoju zemlju. Ne žele je se odreći, a znaju da bi, ako Romanovi izgube prijestolje, smjesta morali otići.”

“I ti voliš Rusiju, ali to te ne sprečava da odeš.”