Dragulj Sankt Peterburga

“Bit će zgodno imati liječnika u susjedstvu kad dođe beba”, primijetio je Jens, no ona mu se nasmijala, nazvavši ga zabrinutim brundalom i obećavši da će dijete roditi s jednakom lakoćom kao što mačka okoti mačiće. Pomno je odabrao kuću za nju. Pogled na rijeku, čija se površina doimala čvrsto poput čelika, poslužit će u trenucima kad joj budu trebala tišina i samoća, a visoki stropovi u glazbenom salonu pogodovat će njezinoj glazbi. Svijetli ulašteni podovi bili su načinjeni od drva iz danskih šuma, a pred ognjištem je ležao sag od sobova krzna što ga je donio iz svojega starog stana. Trebao je poslužiti svrsi.

Uživao je svlačeći joj svečano svadbeno ruho dok je ona stajala smiješeći mu se i pružajući mu zamamne ruke i vitka bedra. Kad je ostala naga i kosa joj se u namreškanim baršunastim valovima rasula po golim leđima, poveo ju je do nova Erardova koncertnog glasovira u primaćoj sobi gdje mu je svirala. Samo njemu. Smjesta je prepoznao živahne note Chopinova Nocturna u Es-duru te ga je dirnulo što je odabrala baš tu skladbu.

Dok su joj ruke klizile preko tipki, on je pogledom klizio niz svaki mekani čvor njezine kralježnice. Svaki obris njezina tijela bio je gladak i podatan, oblina stražnjice na klavirskom stolcu, pregib ramena, vrh lakta. I ljupka udubina iznad bokova koja se polako ispunjavala kako joj je trbuščić sve više bubrio.

Ta je žena njegova supruga i nosi njegovo dijete, jednako neodvojiv dio njega kao što su mu i pluća u grudima i krv u žilama. Prišao joj je i poljubio joj toplo tjeme, a potom i svako rebro na leđima te krhku kost u dnu kralježnice. Ona cijelo to vrijeme nije prestajala svirati, no čuo je kako uzdiše od zadovoljstva, a kad ju je obujmio rukama, grleći dijete u njezinu trbuhu i usnama joj kušajući kožu na vratu, naslonila se na njega kao da joj je tu mjesto.

“Volim te, gospođo Friis”, šapnuo joj je u uho podignuvši je sa stolca u naručje. “Vrijeme je za krevet.”

Obavila mu je ruke oko vrata, blistavih i nasmiješenih očiju, dok su joj se bosa stopala njihala, a prsti joj se čvrsto upleli u njegovu kosu.

“Pred nama je vječnost”, uvjeravala ga je.

Voštanice su gorjele po cijeloj sobi. Njihovo blago treperavo svjetlo umirivalo je Valentinine misli pretvarajući Jensovu kožu u zlato na plahtama. Položila mu je dlan na glavu dok je ležao uz ispupčenje njezina trbuha i zadovoljno se smiješila. Oboje su spavali — jedno pokraj nje, a drugo u njoj — te je pustila misli da se prostru u budućnost koja ih je čekala. Tu je budućnost ispunila novim građevinskim projektima za Jensa i Sanktpeterburškim glazbenim konzervatorijem za sebe.

Više neće biti Bolnice svete Izabele, ne sada kad više nema Katje o kojoj je valjalo skrbiti. A ni popisa s kojeg će križati jednu po jednu stavku. Sad je imala drugačije ciljeve. Sad je zamišljala koncerte i šetnje po parku, malenu ručicu u svojoj i najveću mišju palaču na svijetu koja se bez prestanka preuređuje i nadograđuje. I sveprisutni zvuk smijeha. Toplinu Jensova tijela pokraj sebe i onu prodornu zelenu boju koja bi mu preplavila oči kad bi podignuo pogled s knjige ili spisa i pogledao je. U tom trenutku činilo bi joj se da ih spaja ista koža.

Pogladila ga je po kosi. Bit će i teškoća, naravno da hoće. Društveni poredak u Sankt Peterburgu bio je poljuljan, no imala je vjere u ljude poput svojega oca i njihovu moć da uspostave red, u ljude poput zapovjednika Černova koji će ih braniti od štrajkaša. No iznad svega imala je vjere u ljude poput Jensa koji će izgraditi bolji svijet za radnike. Arkin i njegova surova revolucija nikad neće uspjeti, nego će izblijedjeti do ništavila, za sobom ostavljajući barjake i krilatice koje će iskljucati galebovi što u srebrnastim jatima nadlijeću grad.

Položila je ruku na trbuh i zamislila nježnu glavicu s mnoštvom sitnih kovrčica, koja živi u njoj. Sama pomisao na majčinstvo oduzimala joj je dah, strašila je i zapanjivala. No u krvi joj je jednako tako kolao i topao osjećaj da na neki neobičan način sada nadilazi samu sebe. Ne samo tijelom, nego i ljubavlju koju osjeća. Osmjehnula se sjetivši se vlastite majke.

Elizaveta Ivanova odnedavna je počela putovati vlakom u Moskvu gdje bi odsjedala kod stare prijateljice iz školskih klupa. Katkad na dan ili dva, katkad duže. Rekla je da mora pobjeći iz grada u kojem joj je umrla kćer, i zaista se svaki put vraćala bez napetih bora na čelu i sive tuge u očima. Otac gotovo da i nije primjećivao da majke nema budući da je bio zaokupljen poslovima s ministrom Davidovim, no na vjenčanju je toplo zagrlio Valentinu i poljubio je u obraz dajući joj svoj blagoslov. Taj joj je čin mnogo značio. Samo njezine Katje nije bilo ondje da s njom podijeli svoju sreću.

Valentina se okrene na bok i sklupča se oko Jensova uspavana tijela, ispreplevši udove s njegovima i udišući njegov miris. “Moj muž.”

Katja bi bila sretna zbog nje.