Dragulj Sankt Peterburga

Ona sklopi oči pod velom. Arkin suspregne dah i izbroji do deset, no bolni prasak koji bi ga lišio života nije uslijedio. Bez riječi joj je oduzeo pištolj i bacio ga na satenski pokrivač, a potom joj nježno uklonio ukosnicu koja joj je pridržavala šešir, pustivši ga da padne na pod. Rukama joj je obgrlio drhtavo tijelo i naslonio obraz uz njezin, osjećajući njezin topao i ubrzan dah na vratu. Deset su minuta stajali čvrsto zagrljeni, dok joj se ukočeno tijelo nije polako stopilo s njegovim.

“Kako to da te ne mrzim?” prošapće ona. “Kako mogu biti tako loša majka?”

“Volio bih”, reče on, “da smo se ti i ja upoznali u nekom drugom vremenu, na nekom drugom mjestu.”

“Postoji samo ovo vrijeme. I samo ovo mjesto.”

Poljubio joj je kosu, udahnuo njezin poznati miris, uklonio joj bisernu kopču za kosu i promatrao kako joj zlatni slap pada na ramena.

“Kako si znala da ću danas doći?” upita on.

“Nisam.”

Te su mu se riječi rojile u glavi. Zamislio ju je kako iz dana u dan sjedi na rubu hotelskog kreveta, samotna prilika s pištoljem u krilu i gnjevom u srcu, i čeka ga. To je bilo previše. Suze su mu potekle na njezinu kosu.

Valentina je tragala za njim zajedno s Jensom, iz tjedna u tjedan, kao što lovački pas traga za lisicom, od jazbine do jazbine. Htjela je da osjeti kako ga njezina mržnja proganja dok su redom obilazili sigurna skrovišta i zalazili u barove i sirotinjske četvrti, crkve i dvorane u kojima su se održavali sastanci. Uvijek s rubljima u ruci.

Dvaput su mu došli toliko blizu da ga je mogla nanjušiti u zraku, no oba je puta pobjegao kroz prozor ili preko krova. Danju je ponovo radila u Bolnici svete Izabele, no noću su se ona i Jens smucali po zabačenim uličicama. Kad ju je majka pitala kamo ide, iskreno je odgovorila. “Tražim Viktora Arkina.”

“Policija se time bavi. Nema potrebe da i ti to radiš.”

“Oni su podbacili, majko. Ja ne kanim.”

No umjesto da joj zabrani da izađe iz kuće, majka se ozbiljno zagledala u nju i upozorila je: “Budi oprezna, Valentina. Tebi se možda čini poštenim tražiti milo za drago, no on je nemilosrdan i lako plane.”

“Zašto to kažeš, mama?”

Majčini su se obrazi zarumenjeli. “On je revolucionar, nije li? Svi su oni obuzeti gnjevom koji im izjeda srca.”

“Poznajem ja njega, mama. Ne strahuj za mene.”

“Jense, što je?”

Nešto nije bilo u redu. Valentina je osjetila nemir od kojeg joj je bilo počelo nabijati. Jens je stajao pokraj prozora svojega stana, promatrajući promet i ljude što su bježali pred hladnim jesenskim vjetrom. Iza njegovih leđa, na počasnom mjestu na dugačkom stolu, stajala je raskošna drvena mišja palača s tornjićima po kojima se bijeli glodavac mogao verati i mostićima preko kojih je mogao trčkarati svojim sitnim nožicama. Trenutačno je trčao unutar kola proizvodeći jednolično zujanje koje joj je začudo godilo.

“Uskoro će zasniježiti”, promrmlja Jens. “Hladnoća će radnike opet nagnati na štrajk. U trgovinama nema kruha.”

Valentina stane iza njega i nasloni mu obraz na leđa. “Što je?” upita ponovo.

“Valentina, nećeš ga uhvatiti.”

“Arkina?”

“Ne ovako. Uvijek je korak ispred nas.”

“Nemojmo sada o njemu razgovarati.” Prešla mu je dlanovima niz nage bokove i priljubila se uz njega. Zatvorila je oči i utisnula mu obraz u kralježnicu toliko snažno da ga je zaboljelo. “Jense”, okrenula ga je kako bi mu se mogla nasmiješiti i pogledati ga u duboke zelene oči, “u pravu si. Moramo smisliti nešto novo.”

Arkin je u crkvi uzeo pismo od svećenika i u prvi mah nije se mogao sjetiti tko mu ga je mogao poslati. Pravilo je glasilo: ništa napismeno. To te može stajati glave.

“Gdje je otac Morozov?” upitao je svećenika, čovjeka okrugle glave i s malim naočalama sa žicanim okvirom.

“Otišao je u selo. Policija je dolazila i raspitivala se za njega.” Uzrujano je odmahnuo glavom.

“Znači, skriva se?”

“Da.”

“On nam je važan.”

U tom mu je trenutku svećenik pružio pismo.

“Tko ga je donio?” upita Arkin. Na poleđini omotnice pisalo je njegovo ime krupnim elegantnim rukopisom.

“Jedna mlada žena.”

Poderao je omotnicu.

Očekuješ previše od života, Viktore Arkine. Očekuješ previše od mene ako misliš da ću te se kloniti. Budimo onda izravni, nađimo se licem u lice, samo ti i ja, i nitko drugi. Kažimo ono što treba biti rečeno. Ti mene možeš nazvati ugnjetavačicom, a ja tebe ubojicom. Nađimo se sutra u dvorištu iza Bolnice svete Izabele. U tri sata.

I što onda? Onda ću ti reći da naše male osobne tragedije nisu nimalo nevažne u oluji koja hara Rusijom, i da nosim tvoje dijete.

Arkinova ruka je drhtala, a riječi su mu se maglile pred očima.