Dragulj Sankt Peterburga

Uslijedila je duga tišina i Arkin je čuo zvuk njezinih stopa dok je pretraživala dvoranu u potrazi za plijenom. Svako malo zastala bi, a Arkin ju je zamišljao kako osluškuje svaki i najtiši zvuk i njuši zrak ne bi li namirisala njegov trag.

“Ovdje miriše na cigarete”, primijeti ona.

“Mnogi ovamo dolaze pušiti, ali ne i Viktor Arkin. Poslušaj me, draga moja, i vjeruj u ono što ti govorim. Bio je u Moskvi i vratio se na nekoliko dana u Petrograd, no sad je opet otišao. Nisam siguran kamo. Spominjao je Novogorod, možda je ondje.

Prenio sam mu tvoju poruku da ga tražiš, pa sad idi u miru, dijete, i zaboravi našeg prijatelja.”

“Oče”, reče Valentina, a Arkin se osmjehne jer je taj prizvuk već jedanput čuo, “taj čovjek nije mi prijatelj. Recite mu da u godini nema dovoljno dana niti u zemlji toliko gradova u kojima se može sakriti, recite mu da ću ga pronaći, recite mu...” Riječi su zastale i nagla tišina kao da se zaorila odjeknuvši od zidova. Kad su riječi nanovo krenule, glas joj se promijenio. “Recite mu da”, nastavi ona, toliko tiho da ju je jedva čuo, “trebam pomoć.”

Jensu se nije sviđala radna soba ministra Filipa Ivanova. Bila je kao i on sam: napadna i razmetljiva, šepireći se trofejima, mačevima i slikama masovnih ruskih bitki u pozlaćenim okvirima — no kao i sam ministar, počela se habati. Na impresivnom pisaćem stolu vidjela su se oštećenja od žara cigareta, sag je bio umrljan tintom, a komad jednoga zida bio je svjetliji od ostatka sobe na mjestu odakle je skinuta slika. Zacijelo ju je banka zaplijenila. Jens je sjeo u naslonjač, a ruke su mu mirno ležale u krilu premda su žudjele za tim da Ivanova ščepaju za vrat. On je sjeo s druge strane stola, zlovoljno puckajući debelu cigaru.

“Ne možete prisiliti Valentinu na brak koji ona ne želi”, ustvrdi Jens.

“Odgovor je i dalje ne, Friise. Ona se mora bogato udati, i to dobro zna.”

“Ja nisam siromašan.”

“Odgovor je ne.”

Jens zatomi gnjev i nehajno reče: “Blisko surađujem s ministrom Davidovom. Vjerujem da ga poznajete.”

“Da. Kakve, pobogu, on ima veze s ovim?”

“Prije nekoliko mjeseci ostao je bez supruge.”

“Znam to. Tužno. I što s tim?”

“Nakon toga ministra Davidova uopće više ne zanima osobni život. No unatoč životnoj dobi, i dalje je ambiciozan. Prošli je mjesec naslijedio golemo imanje od starijega brata koji je stradao u prometnoj nesreći.”

Ivanov žmirne prema njemu. “Nastavi.”

“Traži načine da ta zemljišta uloži u unapređivanje karijere, širenje njezina opsega. Šuška se da ga zanima mjesto predsjedavajućeg u nekoliko odbora kojima Vi upravljate, pa bih mu možda mogao ubaciti bubu u uho...” Na tome je stao.

Ivanov nije uspio prikriti pohlepu u očima. Jens otvori tabakeru od mahagonija, izvadi sebi jednu cigaru i pruži ruku ministru, koji je prihvati kao da je uže za spašavanje.

Ivanov se osmjehne i čvrsto rukuje s njim. “Dobro došao u obitelj, Friise. Oduvijek mi je bila važna Valentinina sreća.”

Jens pripali cigaru. Da, siguran sam da jest.

Jens je radio u uredu s mladim Kroskinom, geodetom koji je izgubio dio noge nakon eksplozije u tunelu. Stajali su pognuti nad nacrtima na njegovu radnom stolu, raspravljajući o najnovijem proširenju tunela, kad je zazvonio telefon. Jens uzrujano progunđa zbog ometanja, priđe zidu i podigne slušalicu.

“Friis je.”

“Friise, ti prepredeni gade!”

Bio je to Davidov. “Što Vam treba, ministre?”

“Želim ti čestitati.”

“Na čemu?”

“Prije svega na zarukama. Ivanov mi je rekao. A drugo, na tome što si pripremio teren za moj dogovor s njim. On je jedan gramzivi lopov pa me je koštao pravog malog bogatstva, ali uživat ću...”

Jens je prestao slušati. Na vratima njegova ureda pojavila se Valentina. “Oprostite, ministre, ali moram ići. Hvala što ste nazvali.” Poklopio je.

Kroskin je zurio u Valentinu. “Gospođice Ivanova”, reče mladić zarumenjevši se, “tako mi je drago što Vas vidim. Već dugo Vam želim zahvaliti što ste mi pomogli dolje... dolje u tunelu.”

Ona kimne, ne skidajući pogled s Jensa.

Kroskin uzme štaku i odšepa do vrata. Propustila ga je, a zatim ušla u ured zatvorivši za sobom vrata.

“Jense”, reče i, unatoč crnu kaputu i šeširu koje je mrzio vidjeti na njoj, obasja sumornu prostoriju. “Znam kako ćemo.”

Pričekali su da padne mrak, kad je bujica radnika počela izlaziti iz tvornica, s vrata trgovina počela se zaključavati po završetku radnoga dana. Valentina je obožavala šetati gradom uz Jensa, ramenom osjećajući njegovu čvrstoću. On neće iščeznuti. Ne kao Katja. Ne kao Arkin. Jens će zauvijek biti dio njezina života.

Ulica se nije nimalo promijenila, a rascijepljena drvena vrata još uvijek nisu bila popravljena. Jens snažno pokuca, a kad nitko nije otvorio, on pokuca još snažnije dok se drvena ploča nije odvojila od okvira. Tek je tada neki muškarac povukao vrata, otvorivši ih taman dovoljno da kroz njih progura glavu, te oni pri prigušenu svjetlu ugledaju lice mladića živih, znatiželjnih očiju.

“Da?”

“Došli smo u posjet Ivanu i Varenki Sidorov”, reče Jens proguravši nogu kroz procijep.

“Otišli su.”