Dragulj Sankt Peterburga

On žustro kimne, ne želeći dalje razgovarati o tome. Podigne pogled prema njoj i smeteno zagladi brkove. “A ti? Nadam se da si dobro nakon svih tih muka?”

“Jesam, tata. Dobro sam.”

“Ništa se ružno nije dogodilo, osim Katjine ozljede?”

“Ne, ništa ružno.”

“Izvrsno. Svaka čast što ste je pronašli, i tebi i Friisu.”

Vratio se u sobu i zatvorio za sobom vrata. Valentina razmisli o tome kako je on bio taj koji je Katju poslao u radnu sobu u Tesovu, premda to nikad nije naglas priznao. Ljutilo ju je što je pustio da breme krivnje leži na njezinim leđima, no jednako tako znala je da Katja ne bi skakala na svaki njegov mig da ju je te zore povela sa sobom na jahanje u šumu. Bile bi doručkovale i pohitale ravno dolje do potoka. On je bio jednako kriv kao i ona, no to nije ništa mijenjalo.

Groznica je nastupila te noći, a mučnina sljedeće večeri. Katjina koža isprva je gorjela od žestoke vrućice od koje su joj se obrazi zarumenjeli, a oči zablistale. No kad je počelo povraćanje, oči su joj poprimile boju mutnu poput Neve, a ruka kojom je na ustima pridržavala rupčić drhtala je.

U pitanju je bila kolera. Doktor Beloj obznanio je to naloživši Elizaveti Ivanovoj da poduzme mjere opreza. Kuća je stavljena u karantenu, zatvorena za sve posjetitelje, a Katju su premjestili u prostoriju podalje od spavaćih soba članova obitelji. Slugama je naređeno da se klone tog dijela kuće. Kuća je nekoliko puta oribana od poda do stropa, a bolničarka Sonja objavila je rat bolesti, boreći se protiv nje kao da je riječ o vojnom pohodu. Liječnik je rekao da je za sve kriva ustajala prljava voda u močvarnom kanalu, u kojem je zaraza ležala pritajena poput pauka u mreži. Katja ju je bila progutala. A sad je ona izjedala Katju.

“Valentina, stavi ovu masku.”

“Ima li od nje koristi?”

Jens joj je dlanom prekrio nos i usta kao da ih tako može zaštititi. “To je kirurška maska. Doktor Fedorin mi ju je dao. Veoma je važno da ne udišeš zrak koji Katja izdiše.”

Ona kimne, očiju golemih iznad njegova dlana, a njemu dođe da je istrgne iz te kuće bolesti. Stajali su pokraj konjušnica, dok je oko njih odzvanjao zvuk kopita.

“Obećavaš li mi? Nosit ćeš je u svakom trenutku?”

Ona kimne.

“Nemoj je ljubiti”, dometne on.

Valentina se lecne, no zatim ponovo kimne te on skloni ruke s njezina lica. Ona mu prstom dotakne obraz.

“Čuvat ću naše dijete”, obeća mu.

“Čuvaj sebe.”

Nagnuo se naprijed kako bi je poljubio, no ona okrene glavu ustranu. “Nemoj me ljubiti. Ne izlaži se opasnosti.”

Privukao ju je k sebi i prislonio usne uz njezine.

Valentina je čekala pred Bolnicom svete Izabele, nestrpljivo promatrajući bolničarke kako bez žurbe silaze niz široko stubište po završetku dnevne smjene. U zraku se osjećao miris paljevine, no ona to nije ni primjećivala. To je sad već bila redovita pojava.

Trgovine spaljene do temelja i požari podmetnuti u skladištima kako bi vlasnike naučili da ne ukidaju sindikate i ne primjenjuju stroga radna pravila.

“Darja!” zazvala je spazivši kao prut mršavu djevojku kuštrave crne kose.

“Valentina! Što radiš ovdje? Ne možeš bez nas čak ni kad...”

“Darja, slušaj me. Poznaješ li onoga caričina popa koji ponekad obilazi bolničke odjele?”

“Grigorija Rasputina?”

“Da. Kako da dođem do njega?”

Darja prevrne očima i nasmije se. “Durocka! Ludice! Kloni se toga ludog...”

“Gdje? Gdje da ga nađem?”

“Kažu da ima stan u Gorohovoj ulici, blizu rijeke Fontanke, i da pripadnici najviših društvenih slojeva hrle onamo dok prljavim prstima ne petlja po caričinim...” No nije stigla dovršiti rečenicu. Valentina je već otišla.

Vladalo je klaustrofobično ozračje. Neuredan krupni muškarac što je šepireći se stupio u prostoriju nosio je skupocjenu crnu halju i visoke crne čizme, no Valentina ga je smjesta prepoznala.

“Sjećam te se”, ustvrdi on. “Ti si ona mala bolničarka koja me je pljusnula.”

Grigorij Rasputin uperi svoj žilavi prst u Valentinu, netremice je promatrajući neobičnim plavim očima dok je krupnim koracima grabio prema njoj. Ona skoči na noge, odlučivši iskoristiti priliku dok mu netko drugi ne odvuče pozornost. Prostorija je bila prostrana no zagušljiva — prašina je lebdjela u zrakama sunca koje su izblijedile sag i rastapale slatkiše i kolačiće poslužene na stolu od hrastovine; damastni stolci stajali su tijesno nagurani uza zidove kako bi se na njima smjestilo što je moguće više molitelja koji su se napetih lica sumnjičavo pogledavali iskosa. Satima i satima čekali su u redu na stubištu ispred stana, nestrpljivo čekajući kad će ih prozvati.

No Valentina je primijetila da ih u svoju skrovitu radnu sobu poziva bez ikakva reda i pravila te da je nemoguće znati hoće li na njih doći red odmah ili tek za dva sata. Ili ne uopće.

“Oče Grigorij, moram razgovarati s vama.”

On se gladno ogleda po sobi proučavajući lica što su ga promatrala odozdo i osmjehne se ženi u haljini dubokog izreza s naušnicama od rubina koje su plamtjele na suncu. “Svi moraju razgovarati sa mnom”, promrmlja on, “jer ja sam put što vodi do Hristosa.”

“Hitno je.”

“Pođi sa mnom, Božje dijete.”