Dragulj Sankt Peterburga

Nije htjela da je Katja dotakne kako ga ne bi namirisala na njoj. “Pogazio je riječ”, ravnodušno otpovrne. “Predomislio se.”

“Misliš, neće nas pustiti? Možda tata može nekako iznaći novac.”

“Ne. Rekla sam ti, bankrotirao je.”

“Pa, policija nam je možda već ušla u trag.”

Valentina prijezirno progunđa. “Oni nemaju pojma gdje smo zatočene. Arkin je odveć pametan za njih.”

“Razumijem.” Katjin glas zazvučao je kao da dopire izdaleka. “Misliš li da će nas ubiti?”

Valentina je htjela lagati, no nije mogla, ne Katji. “Da, vjerujem da je zbog toga Mažik još ovdje.”

“Kako bi nas dokrajčio.”

“Da.”

Na njezino iznenađenje, Katjine se oči zakrijesiše. Osmjehnula se. “I što ćemo sad? Krenuti u još jednu pustolovinu?”

Valentina sjedne na krevet. “Imam zamisao.”

“Mažiče!”

“Što je? Jedem.” Glas mu je bio mrzovoljan. Toga se jutra nije ni potrudio donijeti im kruha. Što će hrana onima koje čeka smrt?

“Mažiče”, zazove ga Valentina kroz vrata medenim glasom, “znamo što nam slijedi. Ne krivimo te zbog toga, no ne želimo umrijeti nečistih duša pa upućujemo molitve našem dragom Gospodu Isusu Kristu, spasitelju duša. Molimo Blaženu Djevicu da se zauzme za nas.”

“Pa?”

“Pa te molim da nam daš jednu svijeću koju bismo zapalile kao blagoslov uz molitve.”

“Odjebi.”

“Mažiče, preklinjem te, ne osuđuj nas na vječne paklenske muke. Od tebe tražim samo jednu svijeću kojom ćemo okajati grijehe, to je sitnica za čovjeka koji pripada onima što će uskoro biti na čelu Rusije.”

Katjin dirljiv dječji glas pridružio se njezinu, zaiskavši: “Molim, te, Mažiče.”

Izvana se začulo gunđanje, nakon kojeg je uslijedio zvuk odgurnuta stolca. Valentina i Katja nisu skidale pogled s vrata. Odškrinula su se, a Mažik je kroz njih ubacio pocrnjeli okrajak voštanice te ih potom ponovo uz tresak zatvorio.

“A žigicu?” dovikne Valentina.

Trenutak kasnije ispod vrata se pojavi jedna jedina žigica. Valentina ju je ščepala poput mačke. Uzela je naramak krpa koje su dobile rasparavši jedan od pokrivača i njezinu svilenu haljinu. Dobro će gorjeti, kao što je Katja bila primijetila. “A ti možeš nositi košulju i hlače.”

“Spremna?” upita Valentina.

Katjine plave oči zasvjetlucale su od uzbuđenja kad je nos pokrila rupčićem natopljenim vodom koju su dobile za piće. “Spremna”, odgovori ona.

Valentina upali žigicu kresnuvši je o grube podne daske — sad su već bile spremne na sve — i približi plamen stijenju voštanice. Pričekala je da se rasplamsa, a onda ju je postavila u sredinu gnijezda koji su napravile od tkanine naslagane uz unutarnji zid sobe. Pucketala je i tinjala, no jezičci žutog plamena nisu se gasili te je domalo iz dasaka počeo sukljati dim. Valentina se povukla na krevet pokraj Katje i navukla im preostali pokrivač preko glava, ostavivši sitan prorez kroz koji je pratila kako vatra napreduje. Rukom je čvrsto obgrlila sestru koja se okrenula prema njoj široka osmijeha na licu.

“Valentina, želim da znaš da nema te osobe na svijetu s kojom bih radije umrla u požaru.”

Valentina se nasmijala. “Nećemo umrijeti. Dajem ti riječ.”

Nisu morale dugo čekati. U roku od nekoliko minuta obje su počele kašljati, a plamen lizati drvene grede plešući po njima svojim jezičcima poput majmuna. Kucnuo je čas. Prislonila je Arkinovu košulju uz nos i zauzela položaj iza vrata.

“Požar! Požar! Mažiče, brzo dođi! Upomoć! Na pomošč! Upomoć! Bistro! ” Šakom je bubnjala po vratima kao što joj je i srce bubnjalo ispod rebara. “Mažiče! Požar!”

Dim je ispunio zrak, prodrijevši u vanjsku prostoriju ispod vrata, te je začula ključ u ključanici i Mažika kako je proklinje. Preplavio ju je osjećaj olakšanja, zbog čega ju je uhvatila vrtoglavica. Ili je to možda bilo zbog nedostatka kisika?

“Prokleta glupačo! Dura! Što si to učinila?”

“Vode!” vrisnula je.

On se okrenuo i potrčao. Tijekom tih nekoliko minuta koliko mu je trebalo da dohvati vjedro i istrči van do korita s vodom u dvorištu, Valentina je umotala Katju u pokrivač i podignula je na leđa. Oči su je pekle od dima te je posrćući prošla kroz vrata i kroz dnevni boravak izašla van na svjež zrak.

“Uzmi prokleto vjedro, glupačo!” Mažik je vrisnuo na nju. “Ako ova kuća izgori, ubit ću te!

Umalo se nasmijala — kao da je ionako nije kanio ubiti. Posjela je Katju na tlo pokraj drvarnice i uzela vjedro koje je stajalo pokraj korita. Žurno ga je napunila, utrčala u kuću i izlila vodu po plamtećem zidu. Čak je i nju iznenadilo kojom su brzinom plameni jezici dosegnuli krov, lakomo proždirući izbu. Nekoliko minuta ona i Mažik zajednički su gasili požar vjedrima, mimoilazeći se u trku do korita i natrag.

Kad je po peti put izletio kroz ulazna vrata noseći prazno vjedro, prišla mu je s leđa i teškom ga cjepanicom tresnula po lubanji. Skljokao se na zemlju poput lutke na prerezanu koncu te ga je odvukla od kuće prema drvarnici.

“Je li mrtav?” prošaptala je Katja.

Valentina čučne pokraj njega i opipa mu bilo na vratu. “Nije.”

“Bogu hvala.”

“Ne zaboravi da nas je gad kanio ubiti.”

“Valentina! Mi nismo poput njih.”