Dragulj Sankt Peterburga

“Nismo li?” Valentina iskosa pogleda sestru i ponovi pitanje, ovaj put nešto obzirnije: “Nismo li?”

No Katja je otvorenih usta zurila u kuću. Cijela klimava koliba buktjela je u požaru, a plamen je pucketao i lizao zidove, bojeći magličast zrak jarko narančastom bojom. Njegov odsjaj odražavao se na Katjinim obrazima poput sunca, a Valentina shvati da joj sestrica unatoč silnoj boli izgleda stvarnije i životnije nego ikad nakon onog dana u Tesovu. Kao da je požar u ovom turobnom i pustom močvarištu i u njoj nešto rasplamsao.

Vrijeme je za pokret. Uže, treba joj uže. U stražnjem dijelu drvarnice pronašla je komad užeta kojim je hitro povezala Mažikova zapešća i gležnjeve.

“Eto ti”, promrsila je ispod glasa. “Osjeti kako je to biti bespomoćan.”

U jednom kutu drvarnice bilo je još nešto, nešto što je uočila s prozora njihove zatvoreničke sobe, mala kola za prevoženje drva iz šume. Sastojala su se od velike pravokutne kutije na kotačima i dugačkog užeta za vuču. Dovukla ih je do Katje.

“Vaša kočija Vas čeka!”

Katja je stisnula zube ne oglasivši se ni jednim jedinim jaukom dok ju je Valentina gurala u kola.

“Idemo”, reče Valentina.

Uže je pričvrstila oko ramena poput psa upregnuta u saonice i žurnim korakom krenula na put. Nije se osvrtala, no znala je da seoska daščara i dalje bukti u požaru, što ju je veselilo. Htjela je da izgori, da je vatra proguta dok od nje ne ostane samo pepeo koji će ostaviti za sobom dok sestru bude vukla neravnom stazom. Sav njezin stid, sramota i izdaja, sve je to sažegao plamen. Ostao je samo bijeli prah što ga vjetar raznosi po močvari. Nikakvih tajni. Ničega.

Put je bio težak. Cesta je bila posuta kamenčićima i puna rupa preko kojih su kola poskakivala, no Valentina nije usporavala. Nakon izbe, zrak je bio čista okusa, premda su se s obje strane povišene staze velike površine vode stajaćice pretvorile u bare što su vrvjele komarcima i mrtve rukavce. Tik nad njihovom površinom visjeli su paperjasti pramenovi magle. Kola nije bilo lako vući i uže joj se urezalo u ramena, no iz nekog neshvatljiva razloga Valentinu je obuzela mahnita radost.

Sve se promijenilo. U srži njezina života — u srži njezina bića — čekali su Jens i njihovo dijete. Brinula se za njega, grizući se zbog udarca koji je primio u glavu, no dopustila si je da zamišlja zajednički život koji ih čeka, suze koje će isplakati i godine koje slijede. Svoju glavu u njegovu krilu dok joj prstima raspliće kosu, njihove misli toliko isprepletene da su tvorile jedno te isto tkanje života. Htjela je živjeti uz njega sve dok mu kosa ne pobijeli, a oko očiju mu se urežu duboke bore dok joj se bude osmjehivao. Otkriti tajne skrivene u njegovoj nutrini i upoznati zakučaste puteve njegova snažnog uma.

Ono što se dogodilo u izbi bilo je stvar prošlosti koju je sažegao plamen. U mislima se prisilila na to da tu izdaju zaključa negdje duboko, na mračno i tajno mjesto na kojem je nitko nikad neće tražiti. Samo će ona znati gdje je, slijedeći njezin smrdljiv zadah. No Katja je spašena. Obje su žive.

“Pjevaj, Katja!” povikala je.

Začula je smijeh i potom sestrin glas kako odzvanja na jutarnjem zraku pjevajući neku veselu koračnicu. Gdje li je to naučila? No uto ih u pola koraka zaustavi povik, te pjevanje naglo utihne. Valentina se okrene i na cesti iza sebe spazi čovjeka koji im se približavao brzo, vodeći dugouha bijelog konja na čijim je leđima jahala trudna žena.

“Hej!” dozvala ih je žena. “Djevojke, jeste li u kakvoj nevolji? Ovako same usred ničega?”

Valentini je došlo da se baci konju oko vrata i poljubi ga u mišićav vrat. “Mala pomoć dobro bi nam došla”, prizna.

Muškarac je imao bradu, govorio je oporim, grlenim glasom i nije imao prednje zube, no oči su mu bile blage, a ruke nježne kad je pomoću užeta pričvrstio trošna kola za leđa konja.

“Pogledaj se samo”, prekorila ju je žena. “Penji se gore sa sestrom. Izgledaš izmrcvareno.”

“Ne, hvala Vam, pješačit ću.”

“Do Sankt Peterburga su tri sata.”

Tri sata. Sitnica, a korača u nov život.

Nakon sat vremena prvi hitac iz puške zabušio se u stražnju stranu kola, zbog čega je Katja poskočila od šoka. Valentina se okrenula i na cesti iza njih spazila Mažika. Čort! Pronašao je nešto čime je prerezao spone. Kad je drugi metak okrznuo kamenčiće pod njezinim nogama, gurnula je Katji glavu prema dolje, a čovjek je iz ruku ispustio uzde. Iz zavežljaja na leđima konja izvukao je prastaru divovsku sačmaricu.