Dragulj Sankt Peterburga

Tek polovicom toga užasnog dana Jensu je palo na pamet da Arkin možda uopće ne želi novac te je zato postavio tako visoku cijenu. Zapravo je htio povrijediti obitelj Ivanov, natjerati sestre da pate. Nametnuo im je svoju revoluciju uplevši se u njihove živote. Tada je Jens prestao pregovarati s bankama i počeo obilaziti stražnje prostorije i zadimljene podrume gdje su se okupljali muškarci s crvenim lecima u džepovima i razgovarali o bijesu, uništavanju i novom poretku.

“Postoji jedno mjesto.”

“Gdje?”

“Negdje...” Čovjek pjegava lica mahnuo je rukom prema prozoru sumorna bara u kojemu su se nalazili. “Tamo u močvarama.”

Jens na stol pred čovjeka položi novčanicu od pedeset rubalja. “Gdje u močvarama?”

“Ne znam. Zbilja, samo sam čuo za njega. Negdje u zabiti.”

Jens glasno uzdahne i vrati novčanicu u džep, no natoči čovjeku još jednu votku. “Gdje?” upita ponovo.

“Gle”, muškarčeve oči bile su mutne iza riđih blijedih trepavica, a čaša mu je blago podrhtavala u ruci, “ako se izlajem, ubit će me.”

Pohlepa ljude navodi na svakojake postupke. Jens položi dvije novčanice od pedeset rubalja na stol.

Katjino disanje postalo je ravnomjerno. Spava li ili se pretvara? Valentina zaključi da mora riskirati i iskrade se s kreveta ne probudivši je. U mraku je pronašla put do vrata i tiho zagrebla po njima. Potom je prestala, osluhnula, te još jedanput zagrebla. Ništa se nije čulo, nikakvi koraci, no prije nego što je stigla ponoviti, s druge strane začuo se šapat.

“Što je?”

Prislonila je usne uz pukotinu u vratima. “Moram razgovarati s tobom.”

Nikakav zvuk. Možda uzdah. Pričekala je, dok su joj se bosa stopala skvrčila na daskama, a srce joj nabijalo u rebra. Začula je poznat zvuk u ključanici. Gledala je hoće li se Katja ispod mekana sivog pokrivača pomaknuti, no nije, a trak jantarnoga svjetla ušuljao se kroz malen procijep nagnavši Valentinu da zatrepće.

“Smijem li izaći?”

“Zbog čega?”

“Molim te.”

Arkinov glas zvučao je drugačije, kao da je pio. Progurala je zapešća kroz uzak procijep između vrata i dovratka osjetivši kako se oko njih steže kožnati remen. Izašla je zavezanih ruku, a on je za njom zaključao vrata.

“Što sad hoćeš?”

Premda je zacijelo bilo rano jutro, bilo je očito da je sjedio za stolom pod kerozinskom svjetiljkom proučavajući niz karata pokraj kojih su stajale boca votke i čaša. Čaša je bila dopola puna. Valentina priđe stolu i usprkos kožnatom remenu uspije iskapiti čašu. On je presložio karte prije nego što ih je stigla pogledati i odmjerio je od glave do pete. Nosila je svilenu večernju haljinu koja se tijekom dana osušila i s koje je uklonila prljavštinu koliko god je mogla, a kosa joj se u zamršenim kovrčama prosula po golim ramenima.

“Izgledaš...” Tražio je pravu riječ. “Slabašno.”

To baš i nije bio kompliment, no poslužit će. Imao je masnicu na čeljusti, a kapci su mu bili teški kao da će svaki tren zaspati. Ne još, Viktore Arkine - da se nisi usudio još zaspati. Sjela je za stol i dopunila čašu, ne uzevši je. Zbog zavezanih ruku svaki joj je pokret bio nespretan.

“Onda?” upita on oporo.

“Sjedni, molim te. Želim razgovarati.” Osmjehnula mu se kako bi mu pokazala da nema zle namjere. Upotrijebi svoje oružje, bio joj je rekao Davidov.

On sjedne na drugi stolac, a ona gurne čašu bliže njemu. Prostorija je bila malena i prljava, zapuštena, te se pitala čija je. Njegova sigurno ne — bila je odveć neuredna. Imala je nizak, čađavi strop i drvene zidove s policama i ikonom u jednom kutu. Mirisala je na trulo drvo, no večeras u vjedrima nije bilo kišnice.

“Moj je otac odbio?” upita ona.

On kimne.

“Je li ti išta ponudio za nas?”

“Ne.”

“Jesi li razgovarao s njim osobno?”

Prostrijelio ju je pogledom zbog kojeg se osjetila smiješnom. “Naravno da nisam. Razmjenjivali smo pisane poruke. Bio sam vrlo oprezan.” Frknuo je nosom. “Nitko me nije slijedio, ako to misliš.”

“Ne”, odgovori ona, “nisam to mislila. Ne sumnjam u tvoje umijeće izmicanja. I što sad? Hoćeš li nas pustiti?”

“Ne.”

Jedna riječ. A u njoj toliko gnjeva.

“Što će nam se onda dogoditi?”

On posegne za čašom i iskapi je jednim gutljajem. Oči su mu bile podlivene krvlju. “Zbilja želiš znati?” upita umorno.

“Dakako.” Oblizala je suhe usne.

“Tvojega oca treba prisiliti da odriješi kesu i zato...” Zastao je. Dopunio čašu. Na vratu mu je iskočila žila. “Zato ćemo sutra ubiti jednu od vas kako bismo mu pokazali da s nama nema šale. Nakon toga platit će za sigurnost one druge. Nevažno koje.”

Nešto se u njoj slomilo. “Rekla sam ti da moj otac nema novca. Duguje bankama pa nema smisla očekivati od njega da...”

“Umukni. Dosta je laži.”

Tišina se podignula između njih poput zida. Stavio je čašu votke pred nju i ona ju je ispila, no dugo nijedno nije progovorilo; samo ih je vjetar što je klepetao u kapcima prozora podsjećao na to da postoji vanjski svijet nadomak njihovu.

“Arkine”, reče Valentina, “ne lažem. Ne mora biti ovako. Zar nemaš nimalo savjesti?”