Dragulj Sankt Peterburga

“Ta ti odjeća stoji mnogo bolje nego meni.”

Valentina pregrize jezik suzdržavajući se da ne pljune.

34

Puhao je studen vjetar i bilo je mračno kao u rogu dok se Jens nečujno kretao kroz labirint pokrajnjih ulica. Krivudale su i skretale, dijeleći se na prljave uličice i dvorišta što su se pretakala jedno u drugo. Glavnu ulicu projektirao je Petar Veliki, zamislivši je kao izložbeni primjerak zapadnoga svijeta, no iza palača i velebnih pročelja prenapučene košnice najnižih slojeva društva širile su se poput kuge, zaudarajući na kivnost i ogorčenost.

Stigavši pred jednu trošnu kuću, Jens je sišao niz nekoliko kamenih stuba do podruma, dok mu je tlo pod nogama bilo mokro i sklisko. Na tom se mjestu nije dalo živjeti, ispod razine vode. Močvarno tlo na kojemu je izgrađen Sankt Peterburg često bi poplavljivalo kad bi pala obilna kiša ili nastupila plima - voda bi navrla u podrume diljem grada, no ljudi su i dalje u njima živjeli. Ili to, ili spavanje na ulici. Zalupao je na vrata. Oprezno su se otvorila i žena u flanelskoj spavaćici zagledala se u njega.

“Tražim Larisu Sergejevu”, objavi on. “Je li ovdje?”

Žena zatrepće brzo poput vjeverice i zakorači unatrag u prostoriju, puštajući Jensa da uđe. Bože moj, pomisli Jens i prekrije nos dlanom. Pri treperavu svjetlu dvaju voštanica uspio je razabrati da je soba velika i da se proteže u tamu te da je do samoga stropa puna kreveta na kat na kojima su se tijela sklupčala jedno uz drugo grijući se. Tu je zacijelo bilo trideset do četrdeset ljudi. Nekoliko kreveta zastrto je komadima plahti u pokušaju osiguravanja privatnosti, a šačica djece ležala je na prljavim madracima na podu.

“Larisa!” zazvala je žena u spavaćici. “Neki te je gospodin došao posjetiti!”

Glasovi stadoše dobronamjerno dobacivati podrugljive primjedbe, a mršava mlada žena istupi iz sjene noseći u naručju djetešce koje je spavalo.

“Larisa Sergejeva?” upita Jens.

“Da.”

“Htio bih porazgovarati s Vama.”

“O čemu?”

“Stvar je osobne prirode.” Letimice pogleda brojne oči uperene u njih. “Mislim da je bolje vani.”

Nije mu proturječila. Predala je dijete ženi koja je Jensu otvorila vrata i pošla za njim na ulicu. Primijetio je da drhti. Odlično. I htio je da bude uznemirena. Poveo ju je do traka mutnog svjetla što je padalo na ulicu s obližnjeg prozora i promotrio je. Lice joj je bilo nježno, stidljivih, bojažljivih očiju i svijetlosmeđe kose odrezane u razini čeljusti. Jednom je nogom lupkala po zemljanom putu.

“Vi ste udovica Mihaila Sergejeva?”

“Jesam.” Glas joj je bio blag i milozvučan.

“Koliko znam, on je bio prijatelj Viktora Arkina.”

Noga joj se najednom umiri. Oborila je pogled. “Ne znam.”

Mogao ju je prodrmati, dok joj zubi ne zacvokoću, a lažljiv jezik ne ispadne van. No umjesto toga snizio je glas. “Mislim da znate.”

Ona odmahne glavom i bez glasa dodirne usne prstima.

“On Vam donosi hranu”, ustvrdi Jens. Raspitao se i saznao da joj je Arkin pomagao nakon muževljeve smrti.

“Ponekad.”

“Želim razgovarati s njim. Noćas.”

Ona uznemireno podigne pogled prema njemu. “Tko ste Vi?”

“Zovem se Jens Friis.”

“Direktor Friis?”

“Da. Vaš muž radio je za mene.”

“Vi ste nam pomogli kad je slomio ruku.” Dodirnula mu je dlan. “Hvala Vam. Spasibo. Bili bismo umrli od gladi.”

“A dijete?”

“Ona je dobro.”

“Volio bih da mogu reći isto za Valentinu Ivanovu.”

“Molim? Ne razumijem. Tko je ona?”

Jens približi lice njezinu i žurno reče: “Reci Arkinu da ga želim vidjeti. Smjesta.”

Ona odmahne glavom i odbrza natrag niza stube.

Nije bila dovoljno oprezna, ni približno. Larisa Sergejeva neprestano se osvrtala preko ramena trčeći niz uličice, no u pogrešnim trenucima i na pogrešnim mjestima. Deset minuta nakon što je otišao, zaputila se iz kuće s maramom na glavi i nečim teškim u džepu, od čega joj se kaput objesio. Bilo ju je sasvim lako slijediti.

Pratio ju je do uskog prolaza s visokim zidovima od opeke od kojih se odbijao zvuk koraka, no ona je trčala i čula samo kucanje vlastitog srca. Držao se sjene, stopivši se sa zidom kad je zastala na dnu uske uličice i zagledala se niz nju. Kad je najednom skrenula u stražnji ulaz nekog bučnog bara, on se sklonio ispod nadsvođenog prolaza. Izašla je gotovo odmah, a za njom krupnim koracima i tamna prilika koja je pažljivo izbjegavala svjetlo što je dopiralo iz bara. Sklonili su se u vežu i šaptali. Jens je teško disao. To je čovjek koji je ostavio otiske svojih prstiju po cijelom Sankt Peterburgu. Jens iz džepa izvadi pištolj i zagleda se u mrak pred sobom. Nikad još nije ubio čovjeka, no ovaj će do kraja večeri trunuti u paklu. Zakoračio je naprijed.

“Arkine! Gdje je ona?”

Arkin nije pustio ni glasa, no Larisa Sergejeva oštro dahne. “Nisam ga ja dovela ovamo, Viktore, kunem se.” Činilo se da ga se plaši.

Jens se nije obazirao na nju. “Gdje je?” Uperio je pištolj gadu u glavu.

Arkin se odmakne od žene. Izašao je na čistinu i budnim okom promotrio Jensa. “Inženjeru”, reče tiho. “Ako me ubiješ, i ona će umrijeti.”