Dragulj Sankt Peterburga

Jens spusti pištolj i nacilja u Arkinovo desno koljeno. “Dobro me slušaj. Želiš li ikad više hodati, govori. Gdje su?”

Arkin se zagleda u pištolj i ne reče ništa. “Kako si znao za Larisu?”

“Nisi ti jedini koji ima doušnike po gradu.”

“Kako to...?”

Glas mu je prekinula krupna ruka što mu je prišla s leđa prikliještivši mu vrat. Žena vrisne.

“Sjećaš se našeg prijatelja, Lava Popkova?” Jens snažno udari Arkina pištoljem u čeljust začuvši ga kako je bolno progunđao. “Zbog tebe ga je mučila tajna policija. A ne zaboravimo i onu rupu u mojim grudima za koju si također ti kriv. Zauzvrat bismo ti obojica s velikim zadovoljstvom prosvirali glavu metkom.”

“Najprije me pusti da mu je otrgnem”, zareži Popkov.

Larisa zastenje.

“Ne”, reče Jens. “Najprije metak u desno koljeno, a onda u lijevo.”

Arkin se otimao u Popkovljevu stisku, no to je bilo kao da se pokušava oteti medvjedu. Stao je kad mu je Kozak umalo iščašio rame. Jens mu priđe bliže, opora glasa. “Posljednji put, Arkine. Gdje je ona?”

“Odjebi.”

“Tvoj izbor.” Nacilja.

“Pusti ga.” Bila je to Larisa.

Revolver joj je bio uperen u Jensa. Ruka joj je drhtala te se uzrujano premještala s noge na nogu, no s te udaljenosti nije mogla promašiti.

“Larisa”, tiho će Jens, “ne čini to. Upropastit ćeš život i sebi i djetetu. Što god odlučila, ja ću ovome krvoločnom gadu raznijeti nogu ako mi ne kaže gdje skriva Ivanovljeve kćeri.”

“Učiniš li to, kunem se da ću te ubiti”, reče ona. “On mi je potreban, kanim li održati dijete na životu.”

“Prihvaćam taj rizik.”

Ona čvršće stisne pištolj. On odvrati pogled.

“Arkine, gdje je Valentina?”

Arkin je zurio u ženu i šutio. Jens udahne, no prije nego što je stigao povući obarač, Popkov najednom popusti smrtonosni stisak i odmakne se od zarobljenika. Nisu ni trepnuli, a Arkin je već pobjegao.

“Kojeg vraga radiš?” Jens je vikao na grdosiju.

“Ona mala mišica bila bi te ubila. Kakve koristi Valentina ima od tebe mrtva?”

Koliko dati? Valentini se to pitanje motalo po glavi. Koja je cijena? Koliku cijenu osoba treba platiti i gdje povući crtu? Kad reći ne, sad je dosta?

Tko određuje gdje krivnja počinje i završava?

Stajala je lica prislonjena uz rebrenice, udišući miris močvara i slušajući ptice kao da je to posljednji put što čuje njihov pjev. Zaškiljila je kroz rešetku prema otvorenoj baraki pod kojom su cjepanice bile naslagane u nepravilnim redovima. Iz gomile drva u nju je sumnjičavo zurio štakor napola otrgnuta uha.

“Valentina, misliš li da ćemo sutra ići kući?”

Okrenula se i pogledala sestru koja je ležala na krevetu. Sive pruge, tragovi suza, protezale su joj se od nosa do kutova usana. Valentina se nasmiješi. “Naravno da hoćemo.”

Bilo je već kasno kad se Arkin vratio u izbu i otvorio vrata. Valentina je čula kako su tresnula na šarkama i prepoznala način na koji je vukao noge po podnim daskama. Dan mu očito nije bio dobar. Žamor muških glasova trajao je tek nekoliko minuta, a onda su ulazna vrata ponovo tresnula te je čula Mažika kako gromoglasno psuje grabeći preko dvorišta. Arkin nije kucao, samo je otključao vrata njihove sobe i ušao, ne iskazavši im ni toliko poštovanja.

“Dobrij večer”, pozdravila ga je Valentina.

“Evo vam kruha i vode za večeras.”

“A morfij?”

“Njet.”

“Otac nije platio?” upita Katja s kreveta.

“Nije.”

Katja sklopi oči, dlanom pokrije lice i isključi se iz razgovora.

“Ništa za nju?” upita Valentina.

“Ne.”

Prsti su je zasvrbjeli od želje da mu iskopa oči.

Siromašne je lako potkupiti. Jens je mogao platiti njihove riječi, no nije mogao kupiti odanost. Noć se pokazala beskorisnom. Više je puta opsovao.

Valentina. Dok je krišom obilazio zadimljene prostorije u pokrajnjim gradskim uličicama, neprestano mu se činilo da je vidi krajičkom oka, u modroj haljini kako dražesno njiše bokovima i nakrivljuje glavu u znak pozdrava, zadirkujući ga tamnim očima. No kad god bi se okrenuo, ona bi nestala. Valentina. Ne iščezavaj, ne odustaj. Ostani ovdje. Ostani. Sa mnom.

Razgovarao je s njezinim ocem i bila je to žučna prepirka. Ministar Ivanov bio je čovjek koji nije volio da mu se govori što da radi, no bilo je očito da mu je stalo do kćeri zbog kojih je pretrpio poniženje preklinjanja na koljenima. No banke, imućni prijatelji, kolege ministri iz vlade pa čak i židovski lihvari redom su ga odbili. Pola milijuna rubalja — to je bilo previše s obzirom na to da se već zadužio. No Viktor Arkin neće prihvatiti manje, toliko je tražio za svoju revoluciju. Jens je nastojao sam prikupiti novac od zemljišta čiji su vlasnici bili on i Davidov, no to nije bilo ni približno dovoljno. Majka joj je sjedila ukočena i šutljiva, lica boje pepela.