Dragulj Sankt Peterburga

“Proklet bio, Arkine!” Valentina vikne i snažno zalupa po vratima. “Nadam se da ćeš gorjeti u paklu.”

Kapci na prozoru bili su zatvoreni. S unutrašnje strane nalazila se teška željezna rešetka kroz čija je okanca dopirao tračak dnevnog svjetla, no zrak se u sobi i unatoč tomu pretakao iz crne u sivu. Obje su se koristile vjedrom. Katja se stidjela, pogotovo zato što ju je Valentina morala pridržavati iznad njega, no Valentina se postavila poput profesionalne bolničarke ponašajući se jednako nehajno kao da pacijentu čisti zube. Zaprepastila se shvativši da je Katja, kad ju je uspravila na podu, viša od nje. Kad se to dogodilo?

Govorile su ispod glasa, držeći se za ruke. Katja nije odvajala pogled od Valentine kao da se boji da nije stvarna, i pustila je sestri da joj izmasira stopala ne bi li njima prokolala krv.

“Nisi smjela doći”, reče Katja. “Lako ako se meni nešto dogodi, ali kako će Jens preživjeti bez tebe?”

“Ništa nam se neće dogoditi, ludice. Nisam te htjela pustiti da pobjegneš od kuće bez mene.”

Katja se nasmije, tiho i grgoljavo, i protrlja si potiljak. “Nisi htjela da samo meni bude uzbudljivo.”

Valentina joj pogladi ruku. “Kaži mi, Katja, proklinješ li me svakoga dana što sam otišla jahati onoga jutra u Tesovu?” To joj pitanje još nikad nije postavila.

“Naravno da ne.”

“Da sam ostala kod kuće, ti ne bi bila otišla u radnu sobu.”

“Bih. Nisi me ti poslala onamo po nalivpero.”

Valentini zastade srce. “Nego tko?”

“Tata.”

Valentina je držala ruke pred sobom na stolu kako joj je i naloženo. Bile su zavezane pomoću kožnatog remena, ali ne onako čvrsto kao noć prije u kolima — od toga su joj nateknuli prsti. Nekoliko ih je puta stisnula i opustila, zatežući kožu dok joj članci prstiju nisu pobijeljeli, te pustila da joj misli načas otplove do crno-bijelih tipki. “Valentina!”

Pogledala je njegove ruke, debele vrhove prstiju lopatasta oblika i široku hrapavu površinu dlana. Ruke radnika? Ili ruke ubojice?

“Valentina, ne slušaš pozorno.”

“Slušam.”

Zamislila je Jensove ruke, dugih kostiju i mišićave, kako joj dodiruju kožu trbuha.

“Razumiješ li što ti govorim?”

“Da.”

“Vraćam se večeras. Jedan od mojih ljudi ostat će ovdje dok se ne vratim. Do tada ću znati hoće li tvoj otac platiti.”

“Koliko?”

“Pola milijuna rubalja.”

Valentina glasno dahne. Pola milijuna rubalja.

“Arkine.” Uprla je pogled u njegovo lice. Bilo je napeto, tamno od čekinja što su mu počele rasti duž čeljusti. “Arkine, lud si ako misliš da moj otac ima toliko novca.”

On se nasloni u stolcu. Pušio je cigaretu i uzrujano otpuhnuo oblak dima. “Zaboravljaš”, reče on, “da sam bio u tvojoj kući. Vidio sam slike i kipove, srebrninu i zlatninu koju ti i ne primjećuješ. Vidio sam dijamante tvoje majke velike poput kornjačinih jaja, i zato mi nemoj...”

“Ne. On nema novca.”

“Ministar sigurno može prodati jednu ili dvije ogrlice.”

“Ne može.”

“Morat će.”

“Odveć si gramziv.”

“Ti i takvi poput tebe su gramzivi. Želite posjedovati cijelu zemlju i podijeliti plijen između sebe. Milijuni ruskih radnika i seljaka nemaju ništa jer ste im vi sve pokrali.” Napola je stisnuo oči, jasno pokazujući dubinu svojega uvjerenja.

“Ti si jedan od boljševika”, odvrati ona glatko.

Nije se udostojio odgovoriti.

“Je li novac za revoluciju?”

“Dakako. Za potporu socijalističkoj borbi. Zar si mislila da je za nešto drugo?”

Ovoga puta nije odgovorila.

“Zašto si ustrijelio Jensa Friisa i zapovjednika Černova na dvoboju?”

Licem mu preleti blag smiješak i ona na trenutak spazi tračak uljudnog vozača kakav je nekoć bio. “To sada nije važno.” Ustao je. “Vratit ću se do večeri.” Kimnuo je muškarcu pokraj vrata koji je nožem djeljao drveni štap. “Mažik će stražariti nad vama.” Ponovo blago iskrivi usta. “Nemoj ga ljutiti.”

Mažik se naceri i obriše oštricu o bradu.

“Arkine, što ćeš učiniti kad ti moj otac kaže ne?”

“Nadaj se da neće to učiniti.”

Nije dalje iskušavala njegovo strpljenje. “Prije nego što odeš, hoćeš li, molim te, narediti Mažiku da otvori prozorske kapke u našoj sobi?” Potom dometne: “Ne možemo pobjeći. Metalna rešetka je dovoljna. Svjetlo će pomoći da ovo... ovo”, pokaže prema zaključanim vratima sobe, “bude podnošljivije.”

Iznenadilo ju je kad je kratko kimnuo. Bez prigovora.

Valentina ustane. Oprezno, samo oprezno. “A lijek? Bi li, molim te, donio malo morfija za Katju? Užasno je boli, premda to ne pokazuje.”

On ponovo kimne i dlanom protrlja trodnevnu bradu. Bila je to umorna kretnja. “Obećavam ti da će, ako danas dobijem novac od vašega oca, dobiti morfij.”

“A ako ne?”

On slegne ramenima i krene prema vratima. Tijekom noći kiša se povukla prema sjeveru, a modro nebo zjapilo je nad njima kao da nekoga čeka. Svilenkaste krpice magle visjele su nad ravnicama, vukući sive prste po močvarištu gdje su močvarne ptice graktale dok su se kupale. Silazeći niza stube Arkin se osvrne prema njoj kako bi se uvjerio da neće pokušati pobjeći, no ona je ostala krotko stajati pokraj stola. Promotrio je njezin sitan lik u podvrnutim hlačama i prevelikoj košulji kockastog uzorka.