Dragulj Sankt Peterburga

Jens je stao točno ispred nje, čvrsto je uhvatio za oba lakta i privukao je bliže, tako da se morala usredotočiti na njega. “Je li Katja ozlijeđena u gužvi?”

Ona odmahne glavom, nekoliko puta trepne i promrmlja: “Njet. Nije paničarila. Samo se čvrsto držala kolica.” Svijetle su joj se obrve spojile dok je mršteći se prekapala po slikama što su joj se urezale u pamćenje. “Ona...” Riječi zamriješe.

On sagne glavu bliže njezinoj. “Što se zbilo?”

“Moj muž otišao je pronaći našu kočiju.”

“Mislite, gospođo. Mislite. Ministar je Katju i Vas ostavio ovdje... i onda?”

“Princeza Marija i njezin muž izašli su iza mene.”

“Jeste li razgovarali s njima?”

Počela se gubiti. Pogled joj je postao staklast dok je kimala. “Vrištala je.”

“Katja je vrištala?”

“Ne.” Bio je to samo šapat.

“Princeza Marija je vrištala?”

Nikakav odgovor. Nježno ju je prodrmao i vidio kako prevrće očima.

“Da. Pala je. Obraz joj je bio...”

“Razgovarali ste s njima?”

“Da.” Protrnula je. “Svugdje je vladala panika. Kad sam se okrenula natrag, kolica su bila prazna.”

“Mama.” To je bio prvi put da se Valentina oglasila. Glas joj je bio miran, no zvučao je šuplje, kao da dopire izdaleka. “Je li se Katja uplašila? Panike i vike?”

“Ne. Nije, bila je uzbuđena.”

Valentina kimne. Zgrabila je Jensa za ruku i počela ga odvlačiti. “Brzo. Dođi sa mnom.”

“Kamo ćeš?” upita je otac. “A tvoja sestra?”

“Tata, idem je pronaći.”

Kišne kapi kotrljale su se niz Valentinine obraze, a svjetla uličnih svjetiljki i kočija plesali su joj po licu blijedu poput vapna, mijenjajući mu oblik. Oči su joj bile tamne poput ugljena.

Jahala je s njim na konju. Tako je bilo brže nego u droški-taksiju. Ulice su bile zakrčene od prometa, a svjetla su sjekla tamu dok se kiša pojačavala, bubnjajući nestrpljivim prstima po krovovima kočija. Ljudi bi planuli zbog svake sitnice, uzrokujući prometne nesreće koje su dodatno pridonijele metežu.

Jensov konj, Junak, glatko ih je zaobilazio, a Jens bi ga svako toliko usmjerio na pločnik sve dok se nisu iskobeljali iz zastoja i mogli nesmetano galopirati kroz središte grada. Zurilo im se. Jens je pred sobom osjećao toplinu koja je iz nje isijavala i miris njezine mokre kose. Bila je ogrnuta njegovim jahaćim ogrtačem, oslonivši mu se o prsa tijelom vrelim poput peci i držeći se konju za grivu toliko čvrsto da je životinji umalo iščupala dlake s vrata. Leđa su joj bila ukočena i napeta. Bili su se žestoko posvađali.

“Jense, oteli su je revolucionari.”

“Nisu, Valentina, dobro promisli. Možda su je odveli otmičari koji je sada drže kako bi mogli iznuditi novac od tvojega oca.” Blagi Bože, samo da nisu revolucionari. Oni su kadri rasporiti grlo pripadniku visokog staleža bez obzira na to bio on muškarac ili žena, jednako lako kao što bi rasporili kokoš.

“Ne”, ustrajala je. “Ne. Oni su, znam da su oni. Uzeli su moju obitelj na zub i neće biti zadovoljni dok nas ne pobiju.”

Zrak između njih razrijedio se, vlažan na koži lica, te je osjećao kako mu nešto hladno dahće za vratom.

Pošao je s njom jer nije mogao dopustiti da ide sama po sanktpeterburškim pokrajnjim uličicama. Ali to je bio sulud pothvat.

Radnik iz talionice i njegova žena — ona koja je ležala u krevetu s mrtvom djecom — bili su kod kuće. Jens se ogledao oko sebe ulazeći u prostoriju - barem je bila čistija nego prošli put. Promotrili su ga smrknutih lica, kao da bi ga najradije zgazili kao što je on gazio žohare. Oboje su sjedili ruku prekriženih na prsima, a između njih nalazio se stol na kojemu su stajala dva vrča piva. Nazdravljaju? Slave uspjeh?

“Mrtav je”, samodopadno objavi Ivan. “Premijer Pjotr Stoljipin je mrtav.”

“Još nije”, ispravi ga Jens. “Koliko čujem, samo je ranjen.”

Žena je zurila u Valentinu. “Što je njoj?” upita.

“Moja sestra”, reče Valentina. “Gdje je?”

“Ona u kolicima?”

“Da. Oteta je.” Glas joj je bio lišen emocija. “Vjerujem da ste je vi revolucionari uzeli za taokinju. Želim da odete kod svojih prijatelja i pitate ih gdje je zatočena.”

Ivan i Varenka odmahnuše glavama. Jens priđe bliže i lupi šakom o stol prolivši po njemu pivo. “Dat ću vam oboma šestomjesečnu plaću.”

Oči su im lakomo zasjale.

“Ali samo ako”, nastavi Jens, “otkrijete gdje joj je sestra zatočena.”

“Zašto bi je revolucionari oteli?” upita Varenka.

“Kako bi izvršili politički pritisak na njezina oca, ministra Ivanova.”

Ivan razgiba ramena poput borbenog psa. “A ako odbijemo?”

“Onda ću biti prisiljen inzistirati.”

Jens je čekao manje strpljivo od Valentine. Njegovu se nemirnu umu prostorija činila malom i zagušljivom, vlažnih zidova i napuknula stropa. Svaki put kad bi žena ubacila cjepanicu u vatru, iz nje bi prosukljao dim, taložeći se na namještaju i njihovim plućima. Istina je, kako mu se činilo, bila maglovita i neuhvatljiva poput dima.