Dragulj Sankt Peterburga

Privukao ju je k sebi na klupici kočije i zagrlio toliko snažno da je jedva disala. “Sutra ću razgovarati s tvojim ocem.”

“To mu se neće svidjeti.”

“Morat će se naviknuti na to.” Ruka mu je skliznula do njezina trbuha i počela milovati njegov još uvijek ravan obris.

“Dječak”, prošapće ona. “Inženjer koji će izgraditi novi Sankt Peterburg.”

“Djevojčica”, osmjehne se on. “Želim djevojčicu.”

“S mojom kosom i tvojim očima.”

“I tvojim darom za glazbu. Djevojčica koja će letjeti na krilima hrabrosti i volje. Djevojčica živa uma. Kao i njezina majka.”

Razdražljiv vjetar povukao joj je pramen kose preko lica pa protrne.

“Hladno ti je”, reče on.

“Nije. Uzbuđena sam.”

Umotao ju je u topao krzneni ogrtač, zatisnuvši joj ga ispod koljena i oko vrata. “Smjesta ću te odvesti kući. Ne smiješ se prehladiti.”

“Jense, trudna sam, nisam bolesna!” Osmjehnuo joj se i nježno je pogledao na srebrnastoj mjesečini. Odlučno je pucnuo uzdama i konj je krenuo, a ona je pritom primijetila kako mu bilo na vratu treperi. Bila bi pružila ruku i dodirnula mu grlo da joj nisu bile zarobljene ispod ogrtača.

“Jense, sutra mi je ocu rođendan. Rezervirao je mjesta u kazalištu za obitelj, a nakon toga vodi nas na večeru u A’lours.” Riječi su joj imale okus sapuna. “Molim te, neka uživa u sutrašnjem danu. Pitaj ga dan poslije.”

Okrenuo se kako bi je pogledao u lice. “Bože oslobodi! Zar te nisam dovoljno dugo čekao?”

“Ne.” Osmjehnula mu se.

“Još jedan dan. Ne više.”

Naslonila se na njega dok je vozio kočiju poprimajući njezinu toplinu, a njezini su se snovi na vršcima prstiju ušuljali u njegove.

Idućeg dana rominjava je kišica okončala zagušljivu žegu koja je grad bila stisnula za grlo. Kazalište je blještalo od svjetala kad je obitelj Ivanov zauzela svoja mjesta u loži na prvom katu, s pozlaćenim rezbarijama u obliku svitaka i stolcima postavljenim plišem. U gledalištu ispod njih razlegao se žamor glasova. Krema sanktpeterburškog društva razmetala se svojim draguljima i zlatnim odličjima nadmećući se sa svjetlucavim lusterima. Osmijesi su bili usiljeni, nepomični ispod veličanstvenih dijamantnih ukrasa za kosu, čiji su se vlasnici zacijelo morali debelo zadužiti, pa su prljavi lihvari već nestrpljivo trljali ruke. No da su se u kazalištu pojavili u manje raskošnu ruhu, izvrgnuli bi se prijeziru i poruzi.

Valentina se gnušala nad tim, no glazba je spašavala stvar — kao i uvijek. Čim su se svjetla prigušila, a opera Priča o caru Saltanu počela, dramatične arije Rimski-Korsakova pružile su Valentini barem nekakvu utjehu. Sklopila je oči i pustila da note ožive u njoj. Slobodnije je disala, zamišljajući sobu u Jensovu stanu, sag od sobova krzna mekan poput mačićeve šape ispred peci na drva i njegov dodir na njezinim golim leđima te Jensove usne kako joj klize po toploj koži trbuha, tiho mrmoreći djetešcu što je u njoj raslo. Srce joj se stegnulo od čežnje, isključivši sve ostalo.

“Valentina, draga moja djevojko, kako izvanredno izgledaš večeras. Blistaš sjajnije od lustera.”

Oči joj se širom otvoriše. “Zapovjedniče Černov!”

Sjedio je točno pokraj nje u zagasito crvenoj odori. Preplavio ju je val zaprepaštenja kad je shvatila da je nastupila stanka te da su se ostali, uključujući i Katju u kolicima, povukli u predsoblje gdje su pili vino, jeli kavijar i pozdravljali goste koji su žurno pristizali kako bi ocu čestitali rođendan. Nije se promijenio. Ni nakon sve te boli i patnje. Samo su mu zubi bili malčice oštriji, a oči gnjevnije. “Nisi odgovarala na moja pisma, Valentina.”

“Drago mi je vidjeti da ste se oporavili, zapovjedniče. Nisam znala da ste se vratili u Sankt Peterburg.”

“Pisao sam ti kako bih te obavijestio da ću biti ovdje.”

Nije pročitala nijedno pismo.

“Pisala sam Vam jedanput”, reče ona. “Kako bih Vas obavijestila da su zaruke razvrgnute.”

Nasmijao se, kratkim zvukom nalik na lavež, dodatno iskesivši zube. Zgrabio joj je ruku u bijeloj rukavici što joj je ležala u krilu i zarobio je svojim dlanovima. “Mlade dame vole zadirkivati.”

“Ne.” Pokušala ju je izvući, no on ju je čvrsto stisnuo.

Ne odvajajući oči od njezinih, polako joj je podignuo ruku i prislonio je uz usne. Čak i kroz tanku kožu mogla je osjetiti svaku pojedinu čekinju njegovih brkova.

“Pustite me.”