Dragulj Sankt Peterburga

Bili su nagnuti jedno prema drugome, gotovo poput ljubavnika, a lica su im bila toliko blizu da mu je opazila ružičast ožiljak na čeljusti kojega prije nije bilo ondje. Podignula je drugu ruku i ščepala mu dva prsta, spremna otkinuti ih ako je ne pusti. Na donjem katu gospoda su se počela vraćati na svoja mjesta i žamor glasova postao je glasniji. Iz nekog razloga okrenula se i pogledala; nije mogla objasniti taj osjećaj, no odjednom je bez ikakve sumnje znala da je Jens ondje. Ugledala ga je na suprotnoj strani gledališta, visoka i uspravna. Njezin Viking. Kosa mu je bila raskuštrana od vjetra, kao da je upravo dojurio s ulice kako bi je vidio. A sada ju je bogme i gledao. Kako jednu ruku prislanja uz usne husarskog zapovjednika, a drugom mu čvrsto drži dva prsta, zajapurena lica blizu Černovljevu. Jauknula je i skočila na noge, konačno se oslobodivši njegova stiska.

“Jense!” zazvala je, ne obazirući se na osupnute poglede odozdo. No on je otišao. “Proklet bio, Stepane”, gnjevno je rekla i istrčala iz lože.

Pronašla ga je. Bio je u baru i pušio cigaretu naslonjen na mramorni stup, kao da uopće ne primjećuje svjetinu što se tiskala oko njega.

“Jense, nisam znala da si ovdje.”

“Očito.”

“Zapovjednik Černov samo me došao pozdraviti.”

“Vrlo prisan pozdrav, kako se činilo.”

“Ne.” Položila je prste na rukav njegova žaketa, nastojeći doprijeti do njega. “Nije onako kako je izgledalo. Jense, molim te, nemoj...”

Izvana se začuo povik. Čovjek u ogrtaču sa šeširom na kojemu su blistale kapljice kiše pojavio se na dovratku.

“Premijer je ustrijeljen!” viknuo je nekoliko puta uzastopno. “Premijer je ustrijeljen!”

Ljudi u baru zborno uzdahnuše. Jens obujmi Valentinu oko struka i kroz mnoštvo gostiju prokrči put do čovjeka.

“Što se zbilo?”

“Bože moj, večeras je bio u kazalištu u Kijevu. Prišao mu je jedan od onih revolucionara ubojica i izvukao pištolj. Ustrijelio je Stoljipina u prsa. Premijer nije nosio neprobojni prsluk.” Niz muškarčevo lice slijevale su se suze.

“Je li mrtav? Govori, čovječe!” znatiželjno će Jens.

“Kažu da je na samrti.”

“Stoljipin na samrti. Bog neka pomogne Rusiji.”

“Bistro!” čovjek se viknuo u prostoriji punoj dima. “Izlazite odavde. Bistro! Brzo! Kažu da revolucionari večeras kreću u pohod na sva kazališta. U Kijevu. U Moskvi. Kako bi nas poklali — čak i ovdje u Sankt Peter...”

Nije dovršio. Gomila je u panici nasrnula naprijed, trgnuvši se iz obamrlosti i ispustivši čaše na pod, te se razbježala.

Valentina još nikad nije doživjela paniku, barem ne ovakvu. Vriska i vika, noge što bate i glasovi što pucaju. Na pločniku pred kazalištem, skliskim od kiše, prestravljena svjetina gazila je po šeširima koji su pali na pod. Ljudi su se gurali laktovima jureći prema kočijama i dozivajući kočijaše, ne obazirući se na povike policajaca u teškim ogrtačima koji su se pojavili niotkud. Jedan od njih snažno se sudario s Valentinom dok je trčala očiju razrogačenih od očaja. “Jense, to ne može biti istina, zar ne?”

Pretraživali su pločnike tražeći njezinu obitelj, no kišobrani su skrivali glave od pogleda, a svi su šeširi u mraku nalikovali jedan na drugoga.

“To da je Stoljipin mrtav?”

“Ne.” Odmahnula je glavom, ramena čvrsto priljubljena uz njegovo. “To da revolucionari napadaju sva kazališta. To nikako ne može biti istina.”

“Vjerojatno je riječ o glasini kojom se htjelo posijati pomutnju i strah. Ali ne smijemo iskušavati sreću pa se ne odvajaj od mene.”

“Zašto?” Ukopala je pete te je Jens bio prisiljen zastati u bujici ljudi što je tjerala naprijed i pogledati je. “Zašto? Što misle postići izazivajući takav metež?”

“Pronađimo mi tvoju kočiju.”

“Ne.” Odgurnula mu je ruku. “Kaži mi čega se bojiš?”

Pomno se zagledao u nju. “Bojim se da je netko ovo priredio kako bi učinio nešto drugo pod krinkom ove zbrke.”

“A što to?”

“Ne znam. Dođi, nemoj zastajkivati.”

Povukao ju je naprijed i ona pokaže prema nekolicini kočija što su zakrčile cestu. “Onamo. Ona je tatina.”

Jens je ramenima prokrčio put dok nisu došli do Valentininih roditelja koji su stajali pokraj kočije na kiši. Ispred njih stajala su prazna invalidska kolica.

“Gdje je Katja?” smjesta upita Valentina.

“Nestala je.”

“Tko bi je mogao oteti?”

Jens je morao dvaput ponoviti pitanje. Elizaveta Ivanova držala se ukočeno, vrludajući pogledom i drhtavom rukom dodirnuvši usta iz kojih nije izašao nikakav glas. Suprug joj je bio puka suprotnost. Iz njega su prštale provale gnjeva, nogama je toptao po podu uperivši prst prema skupini policajaca koja se okupila oko njih. “Odlazite, budale, i nađite mi kćer”, vikao je. “Oteta je.”

Svi su se vratili do kazališta i stajali na kiši pred bočnim vratima kroz koja su Ivanovi bili izašli, nošeni bujicom ljudi što su bježali van, a Katja je bila na sigurnom u svojim kolicima.

“Gospođo Ivanova”, reče Jens, “ispričajte mi ponovo što se dogodilo.”

Nije ga pogledala. Usta su joj drhtala, no iz njih nije izašao nikakav zvuk.

“Elizaveta!” potaknuo ju je suprug.