Dragulj Sankt Peterburga

“Hoćeš li doći kad ti bude bolje?” upita stidljivo Aleksej. “I opet me povesti na jahanje?”

Jens je oklijevao. U prostoriji su otkucavale sekunde tijekom kojih grofica nije trepnula nijedanput.

Na koncu Valentina istupi pred njih smiješeći se i potapša dječaka po ramenu. “Dakako da hoće. U svakom će ti slučaju doći pokazati Atilinu novu palaču.”

Jens ju je gledao jedan dug trenutak, a potom kimnuo dječaku. “Dakako.”

Grofica je odjezdila iz sobe uz šuštanje svilenih suknji, a u hladnim sivim očima nedvojbeno joj se ogledala pobjeda.

Valentina je gurnula teška vrata crkve i ušla u nju, već naviknuta na njezin vlažan miris i prostor pod kupolom za koji je očekivala da će je pritijesniti težinom molitvi, no nije. Činio se praznim.

“Oče Morozov”, zazvala je visokog čovjeka u crnom koji je palio svijeću pod pozlaćenom ikonom Djevice Marije. Okrenuo se strpljiva osmijeha na licu.

“Opet ste tu, vidim.”

“Opet sam tu.”

Stajala je nasred mramornog poda. Freske, ikone i zavjetne svijeće oko nje svečano su sjale, a tužne oči svetaca zurile u nju kao da je ona grešnica i lažljivica, a ne čovjek u dugoj crnoj halji. No ona je znala da to nije tako. Ispod blaga osmijeha i ljubaznih riječi krio se jezik što je širio laži brže no što je dijelio oproste.

“Jeste li ga vidjeli?” upita ona.

“Moj današnji odgovor jednak je kao i prethodnih dana: Viktor Arkin više ne dolazi ovamo. Ti si, dijete, u ovu crkvu uvijek dobrodošla, no ovo je mjesto za mir i molitvu, a ne progonjenje.”

“Kad ste ga posljednji put vidjeli?”

“Rekao sam ti već. Nisam već tjednima.”

“Znate li gdje je?”

“Ne.”

“Jeste li sigurni?”

“Siguran sam.” Kad se nasmijao, svijetle su mu se oči nabrale na vanjskim rubovima kapaka, zgužvane poput papirnog rupčića. “Ne lažem ti.”

“Jeste li čuli ikakve novosti?”

“Samo da je ranjen.”

“Teško?”

“Ne znam. No čuo sam da je otišao u Moskvu. Je li to istina, nemam pojma.” Dodirnuo je raspelo što mu je visjelo oko vrata.

“Poručite mu da sam mu ja, Valentina Ivanova, rekla da se ne može dovijeka skrivati od mene.”

Osmjehnuo se svojim svećeničkim smiješkom i ugasio voštanicu što mu je gorjela u ruci. “Dijete, ovo je kuća Božja. Neka ti On podari mir i utiša ono što te goni da tako nepokolebljivo tražiš tog Viktora Arkina.” Dvama prstima načinio je znak križa.

“Hvala Vam, oče, no ja bih radije da mi On podari podatke koje tražim.”

“Tu ti ne mogu pomoći.”

Valentina je primijetila oprez iza blagih očiju, bistar i oštar um koji joj je uskraćivao pomoć. Naglo se okrenula i žurno napustila crkvu. Iza njezinih leđa svećenikov glas odzvonio je praznim vlažnim prostorom. “Neka te Bog blagoslovi, dijete.”

“Je li otišla?”

Otac Morozov kimne. “No vratit će se, druže.”

U zagušljivoj stražnjoj prostoriji u podrumu crkve, Arkin je sjedio za stolom pokraj brda letaka na kojima bijahu otisnuta crvena slova. Jednog po jednog presavijao je namjeravajući ih podijeliti na sljedećem sastanku, palcem prolazeći duž pregiba dok je iz njega prštala razdraženost. “Zašto ne odustaje?”

“Ova je tvrdoglava.” Morozov dlanom potapša hrpu letaka na kojima je pisalo: UJEDINITE SE! MOĆ RADNICIMA! “Baš kao i ti”, dometnuo je.

Na tronošcu u kutu bakreni samovar tiho je grgoljio, a pokraj njega na tanjuru ležao je nepojeden pirog. Svećenik baci pogled prema njemu i namršti se.

“Viktore, ako želiš da ti rana zacijeli, moraš jesti. Moraš spavati.”

“Ne još, oče.”

“Nego kada?”

Arkin podigne pogled s letaka. Smršavio je, to je i sam primijetio, obrazi su mu upali između oštrih kostiju lica, a sive oči poprimile tamniju boju. Čak se i Elizaveta Ivanova na to osvrnula. Voljela mu je dugo gledati u oči, kao da će, bude li dovoljno dugo gledala, u njima otkriti tko je on zapravo.

“Kad posao bude obavljen”, reče Arkin. “Kad Romanovi budu zakopani u kakvoj jami. Tada ću ponovo voditi normalan život.”

Svećenikovo lice namršti se otkrivajući duboke brazde. “Tada bi moglo biti prekasno”, tiho reče. “Možda dotad zaboraviš kako se to radi.”

Stiglo je pismo od zapovjednika Černova. Od samog pogleda na omotnicu s obiteljskim grbom utisnutim u žig na vosku Valentini je došlo da ga pokida na tisuću komadića. Odnijela ga je u očevu radnu sobu i predala mu ga neotvoreno.

On ga je pročitao u tišini. “Zapovjednik je u Švicarskoj”, obavijestio ju je, “liječi se u toplicama. Ne očekuje da će se u Sankt Peterburg vratiti prije kraja ljeta.” U njegovim je riječima osjetila prikriveno olakšanje. Izmijenili su pogled pun razumijevanja i ona kimne.

“To nije dugo, tata. Imaš vremena do tada. Kakve god da ti je zajmove priskrbila Černovljeva ogrlica, morat ćeš ih otplatiti ili produžiti rok do jeseni jer ću mu tada morati vratiti nakit.”

“Da ti je imalo stalo do sestre, udala bi se za njega.” Zgužvao je pismo u šaci.

Valentina odmahne glavom. “Molim te, tata. Mora postojati način da iznađeš novac. Nekako. Prodaj sve. Prodaj kuću u Tesovu. Ionako nam više neće trebati.”