Dragulj Sankt Peterburga

Kad su stigli do ulice u kojoj se nalazio njegov stan, na nebo se navukla sumorna ljubičasta izmaglica pod kojom su zgrade izgledale poput ljupkih kuća za lutke. Jens joj je prebacio ruku preko ramena i malo je govorio, štedeći dah za šetnju, pa ga je ona zabavljala prepričavajući mu kako su se medsestra Gordanskaja i bolničarka Darja umalo potukle zbog izgubljenog liječnikova stetoskopa, okrivljavajući jedna drugu sve dok zrak u prostoriji nije bio zasićen psovkama, a Gordanskajine goleme grudi nadule se prijeteći da će joj popucati dugmad na odori.

On se zasmijuljio, no ona osjeti kako mu se tijelo najednom ukočilo. Primijetila je kako se smijeh iz njega iscijedio i otekao u jarak pokraj ceste, a na njegovo se mjesto ušuljalo nešto mračnije dok joj je snažnije stisnuo rame. Pogledala je za njim i spazila otmjenu kočiju s pozlaćenim obiteljskim grbom te sluge u livrejama kako čekaju ispred njegove kuće.

“Čija je?” upita Valentina, unaprijed znajući odgovor.

“Grofice Serove.” Zastao je i pogledao Valentinu, napeto joj zureći u lice. “Reći ću joj da smjesta ode.”

“Zbog čega bi uopće došla?” upita ona.

“Možda je Aleksej bolestan.”

Valentina osjeti kako joj se srsi migolje uz kralježnicu. Grofica Natalija Serova bila je lukava. Bila je i te kako kadra iskoristiti svojega sina ako je bilo potrebno.

U kočiji i predvorju nije bilo nikoga, pa se Jens stao uspinjati stubama po dvije odjednom, no na pola je puta usporio, pritisnuvši ruku na prsa kao da se bori udahnuti. Valentina mu je smjesta pritrčala, prebacivši mu dio težine na svoje rame. Rukama ga je obgrlila oko struka te je u ledenoj tišini u sebi proklela groficu.

“Kako dirljivo!”

Glas se začuo odozgo. Valentina podigne pogled. Grofica Serova stajala je na odmorištu kočopereći se u mentol zelenoj haljini s crnim ogrtačem, visokim crnim šeširom sa smaragdnim perjem i dječakom uz skute. Bilo mu je otprilike sedam godina. Imao je zelene oči — prelijepe, zabrinute zelene oči. Oči što su bile prestare za dječaka njegove dobi.

“Jensu u posljednje vrijeme nije baš dobro”, odbrusi Valentina crnom šeširu. Nije se udostojila pogledati ženu u oči.

“Djadja Jense! Ujače Jense!” Dječak se sjuri niza stube i podmetne rame pod Jensovu drugu ruku.

“Spasibo”, promrmlja Jens. “Dobra večer, grofice.” Stigavši do odmorišta, oslobodio se iz njihovih zagrljaja i uspio izvesti uljudan naklon. “Čemu dugujem ovo zadovoljstvo?”

“Aleksej je bio zabrinut. Kad je čuo da nisi dobro, stao mi je dodijavati da ga dovedem da te posjeti.”

Osmijeh joj je bio prijetvoran poput zmijskog jezika. Jens raskuštra dječakovu smeđu kosu. “Dobro sam.” Otključao je vrata stana, no čim su ušli, zavladala je neugoda koju Jens nije ni pokušao ublažiti. Samo je kleknuo pred njezina sina.

“Što to imaš?” upitao ga je.

“Dar za tebe”, dječak se široko osmjehne.

Majka mu iskrivi lice. “Sam se toga dosjetio.”

Aleksej je u naramku nosio predmet veličine kutije za cipele koji je gurnuo Jensu u ruke. Jens pažljivo otvori poklopac te prasne u smijeh.

“Gle, gle, što to ovdje imamo!”

Na posteljici od slame u kutiji ugnijezdio se velik bijeli miš, mrdajući brkovima i izrazito zlovoljno zureći u njih svojim ružičastim očima.

“Dok si bolestan, mislio sam”, dječak usmjeri pogled iskosa prema Valentini i brzo ga opet skrene, “da bi ti mogao praviti društvo. Ako budeš usamljen. Zove se Atila.”

“Atila?” Jens se još jedanput gromoglasno nasmije, što mu izazove silovit napadaj kašlja, a miša nagna da uzrujano zacijuče pokazujući žute zube. “Veličanstven je. Srce Huna pod sićušnim krznom. Spasibo, Alekseju. Hvala ti. On i ja postat ćemo dobri prijatelji.”

Poljubi dječaka u obraz, a on mu ovije ručice oko vrata i zadrži ih ondje.

“Ne vješaj se”, naredi mu majka.

Ruke se povukoše, no Jens ga povede do stola gdje su zajedno sjeli proučavajući Atilu kao da je predmet čuđenja, dok su se Valentina i Natalija Serova međusobno pogledavale s prikrivenim zanimanjem.

“Čujem da se zbog Vas borio u dvoboju”, grofica će tihim glasom.

“To baš i nije točno.”

“Znači da ste Vi krivi za njegovu ozljedu.”

“Za njegovu ozljedu”, oporo odvrati Valentina, “kriv je čovjek koji je povukao obarač.”

“Čula sam da to nije bio šarmantni zapovjednik Černov. On se još uvijek oporavlja na toploj crnomorskoj klimi. Znate li tko je ispalio hitac?”

“Je li ovo inkvizicija?”

Grofica se osmjehne suzdržljivim smiješkom koji joj se ne proširi dalje od usana. “Znate kakav je Sankt Peterburg, pun zlobnih glasina.”

“Pun zlobnih ljudi.”

Valentinin prkosan pogled nije se svidio grofici. Odvratila je pogled, a Valentina je iskoristila taj trenutak kako bi stala iza Jensa i naslonila mu ruku na rame, sagnuvši se i nasmijavši se štosovima koje je miš izvodio. Aleksej se od srca smijao veličini životinjinih testisa. Majka i sin nisu se dugo zadržali, no prije njihova odlaska Jens je još jedanput kleknuo, poljubio dječaka u obraze i obećao da će izraditi najraskošniju palaču za miševe koju je jedan glodavac ikad imao. Privio je njegovo nemirno mlado tijelo uza svoje.