Dragulj Sankt Peterburga

On spusti noge na pod, no ostane sjediti na rubu kreveta, oslonivši laktove o koljena, i ne potrudivši se zakopčati dugmad na hlačama. Ona ondje spazi još kovrčavih crnih dlaka.

“Zbog čega?” upita on.

“Tražim nekoga. Mislim da bi ga mogao poznavati.”

Zurio je u nju, znatiželjan. “Kako se zove?”

“Viktor Arkin.”

“Nikad čuo.”

No primijetila je da je oklijevao, toliko kratko da joj je umalo promaknulo. Onaj djelić sekunde koji je umu potreban da odluči lagati. Promatrala ga je u tišini, koju nije prekinuo on nego Varenka.

“Hoćeš li juhe?” nelagodno je ponudi.

“A ti, Varenka? Poznaješ li ti koga tko se zove Arkin?”

“Njet.”

“Loše lažeš.”

“Ostavi je na miru”, odbrusi Ivan i ustane, stisnuvši šake. Soba se najedanput učinila manjom.

“Platit ću ti taj podatak”, predloži ona.

“Takvi kao ti uvijek misle da sve mogu riješiti novcem, zar ne?” zareži on. “Mislite da nas možete kupiti jednako lako kao dok smo mi bili kmetovi, a vi vlastelini. Prema nama ste se odnosili gore nego prema psima.” Primaknuo se korak bliže, isturivši glavu naprijed. “No, vjeruj mi, kad ti kažem, bogata mala kujo, stvari su se promijenile. Neću primiti tvoj prljavi novac.”

“Uzeo si ga kad ti je to odgovaralo.”

“Ne izazivaj ga”, promumlja Varenka ispod glasa.

No Valentina je bila gnjevna. Ona nije bila vlasnik tvornice koji izrabljuje svoje radnike, ni bogati zemljoposjednik koji zlostavlja svoje zemljoradnike. Ona je pomogla ovim ljudima, ribala im prljavi pod i ispraznila im prokleto vjedro s izmetom. Što ovaj čovjek sebi umišlja? Bogata kuja, tako ju je nazvao. Bogata kuja.

Prišla mu je sasvim blizu i pljusnula ga po širokome licu odlučnim udarcem od kojeg mu se glava zanjihala unatrag, no umjesto da je obori šakom, on se nasmijao, zapahnuvši joj lice oporim dahom.

“Imaš petlje”, priznao joj je, “ali nemaš pameti. Da je imaš, pokupila bi sve do čega ti je u životu stalo i pobjegla iz Rusije kao da ti gori pod nogama.”

“Rusija je i moja ljubljena zemlja jednako kao i tvoja. Neću vam dopustiti da mi je otmete.”

“Čekaj samo da revolucija...”

“Dosta više o toj tvojoj revoluciji! Do nje neće doći. Vi se ionako samo razbacujete praznim riječima i ništa ne poduzimate.”

“Ti štrajk šegrta nazivaš praznim riječima?”

Vikali su jedno na drugo okrenuti licem u lice te se zrak između njih usijao, no na spomen šegrta Valentina zamukne. Okrene mu leđa.

“Poruči Viktoru Arkinu u moje ime”, reče hladno, “da neću odustati dok ga ne pronađem. To mu reci.”

Varenka se uznemireno uhvati za ruku. Svijetle su joj oči bile zabrinute, no kratko je kimnula. Ivan progunđa. Na tome je ostalo.

Valentina se zaputila prema vratima, no prije nego što je do njih došla, okrenula se i na stol bacila vrećicu kovanica. Zazveckale su pri padu, a zvuk je privukao Ivanov i Varenkin pogled.

“Želim”, reče Valentina, “da mi kupiš pištolj.”

Nagla promjena vjetra sa sobom je donijela struju topla zraka s juga i kišu koja ju je promočila do gole kože. Grad je sa sebe zbacio pahuljasti snježni pokrivač i sige s krovova, blješteći pri svjetlu uličnih svjetiljki, a ceste su nanovo osvanule sjajne i crne. Kad je stigla, Jens je sjedio u krevetu oslonjen o lavinu bijelih jastuka, što je bio značajan napredak u odnosu na ležanje na leđima. U jednoj ruci držao je ručnik, a u drugoj četku za kosu. Njegov osmijeh dobrodošlice zagrijao joj je mokru kožu.

“Dođi ovamo”, reče on.

Ona priđe. Sklupčala se pokraj njega na pokrivaču i pustila mu da je osuši, polako i smireno, bez žurbe i napora, dok joj je napetost istjecala iz bolnih udova i mišići joj se opuštali, a prenapregnuti mozak potpuno se prepustio.

“Što se dogodilo?” upita on.

“Razmišljala sam. O dvoboju.”

O tome dosad jedva da su prozborili. Ni jedno ni drugo još nije bilo spremno zagaziti na taj opasni teritorij. On je bio poput crnog leda — nevidljiv sve dok ti ne prosjedne ispod nogu te se zatekneš izvaljen na leđima u blatu. Tišina se ukotvila između njih, no Jens ju je odagnao prešavši joj prstom duž jagodične kosti rekavši: “Dvoboj je gotova stvar, mila moja Valentino. Razmišljaj o našoj budućnosti, a ne o prošlosti.”

“Zašto te je ustrijelio? Zašto nije pucao samo na husare?”

Čula je kako je uzdahnuo, gotovo nečujno, no tuga u tom zvuku bila je čvrsta i nepopustljiva, ukorijenjena duboko u njemu.

“Oni nas sve smatraju porobljivačima”, reče on. “Černov vodi vojnike protiv štrajkaša, a ja sam voditelj projekta izgradnje tunela na kojemu radnici rintaju i po dvanaest sati na dan, ponekad čak i po četrnaest ako zaostajemo za rasporedom. A koliko su za to plaćeni? Manje no što bi ti potrošila na čaj i kolačiće s Katjom. Naravno da nas mrze. Imaju svako pravo na to.”

“Ne slažem se.”

“Naravno da se ne slažeš, ljubavi.” Provukao joj je četku kroz mekane vlasi, milujući joj kosu. “Budimo oboje zahvalni na tome što je taj čovjek loše naciljao.”

“I o tome sam razmišljala.”

Naslonio se na jastuke. “I do kakva si zaključka došla? Da revolucionari neće nikamo dospjeti dok ne nauče kako pravilno strijeljati?”