Dragulj Sankt Peterburga

Nagnula se nad njega i pustila mu da joj poljubi masnicu. Miris njezine kože rasplamsao je nešto duboko u njemu. Tek mu se tada osmjehnula, širokim zadirkujućim osmijehom koji joj je obasjao oči rastjeravši tamne sjene što su ih opsjedale. Utisnula mu je lagan i mekan poljubac u usne prije nego što se uspravila i sjela.

“Jense, nastaviš li me tako gledati...”

“Kako?”

“Kao da se spremaš pojesti me.”

“Vjerujem da bi bila ukusna.”

“Ako ne prestaneš, izgubit ću vlast nad sobom i uskočiti ti među plahte.”

On odvrne dio pokrivača. “Dođi i proždri me.”

Na trenutak je primijetio kako ga gleda shvativši da je vidjela više nego što je htio pokazati, no bio je bespomoćan poput teturava mačića. Nježno je zatisnula pokrivač oko njega.

“Zabavljat ću te”, nasmiješila se, “glazbom.”

“Što?” Disao je plitko osjećajući kako mu glava lebdi prema stropu. “Nećeš mi valjda zviždukati?”

“Polako, vidjet ćeš.”

Odmaknula se od kreveta. Njegov pogled ostao je prikovan za mjesto na kojem je sjedila, na kojem je ostao utisnut trag njezine male stražnjice, savršeno okrugla udubina. Položio je dlan u nju. Bila je topla. S druge strane sobe do njega je doprla glazba, obavivši se oko nazubljene krhotine bola što mu je bila usađena u grudima i otupljujući joj rubove. Podignuo je pogled i ugledao je. Njegova šumska vila stajala je u podnožju kreveta svirajući violinu i vitkom rukom opisujući tako dražesne lukove u zraku da nije mogao odvojiti pogled od nje.

“Spavaj”, promrmori ona. “Spavaj, ljubavi.”

Nevoljko je sklopio oči i smjesta otplovio na toplu ljekovitom valu visoko iznad dosega vukova. Svirala je anđeoski.

Nakon prvih nekoliko dana Jens ju je poslao natrag u bolnicu. Valentini to nije bilo po volji.

“Nema potrebe da treperiš oko mene”, rekao je zlovoljno. “Vrati se na posao i pusti me da se odmaram. Dok si ovdje, ne mogu...”

“Pssst, moj mrzovoljni Vikinže.”

Položila mu je prst na usne zapečativši ih kako iz njih ne bi izašle riječi za koje je znala da su neistinite. Razumjela je, ali nije joj bilo drago. Slao ju je od sebe jer nije htio da ostane bez posla u Bolnici svete Izabele. Izostanak s obuke medsestre Gordanskaje neće joj biti opravdan, to su oboje znali.

I tako je Valentina danju nosila uštirkanu odoru bolničarke, a svaku večer vraćala bi se u kuću doktora Fedorina. Uletjela bi u gostinsku sobu i bacila se na Jensa poput utopljenice. Po cijele dane rintala bi u moru lica gdje joj je nedostajalo zraka, sve dok ne bi ušla u tu sobu i ugledala zelene oči koje su je čekale, proždirući je kao da ni on sam nije postojao do tog trenutka.

“Jesam li ti nedostajala?” Poljubila bi ga, kušajući mu usne.

“Ne”, nasmijao se. “Cijeli dan spavao sam u miru i tišini, a onda mi je malena Ana došla čitati. Doktorova kuharica spremila je kokošju juhu.”

Valentina mu se namršti. “Pretvaraš se u jednog od onih debelih lijenih gospodara kojega po cijeli dan dvore žene. Sljedeći put ponijet ću nojevo pero da te njime mogu hladiti.”

“Ni sam se ne bih boljeg dosjetio.”

“Ja bih”, reče ona dražeći ga smiješkom.

Smjesta je podignuo glavu s jastuka te je morala skočiti s kreveta kako je ne bi uhvatio.

“Bolestan si”, reče.

“A ti si moj lijek. Trebam te.”

Rekao je to široka osmijeha na licu, no od njegova pogleda zastalo joj je srce. Mislio je to, svaku riječ. Leden strah, koji je zatomljivala još od onoga dana u njegovu uredu kad je obznanio da će se radije boriti u dvoboju nego pobjeći s njom na sigurno, oslobodio se. Polako je prišla krevetu, legla pokraj njega na pokrivač, udahnula njegov topao mošusni miris i zagrlila ga toliko čvrsto da je zastenjao od boli.

Vrata su se jedva primjetno odškrinula.

“O, opet ti.”

Pozdrav je mogao biti i srdačniji. Valentina nije klipsala čak dovde po snijegu za samo jedan Varenkin osmijeh.

“Da, ja sam.”

Žena otvori vrata, a Valentina uđe za njom u sobu. Prostorija je izgledala bolje, čistije i svjetlije. U kutu je, poput kakva starca, mrmorila vatra, a iz lonca na stolu širio se miris tople hrane. Varenka je na glavi nosila maramu žarke boje.

“Znači, dobila si posao?” počne Valentina.

“Da.”

“Drago mi je.”

Pričekala je ne bi li joj se žena osmjehnula. Možda čak i zahvalila. Valentina je ispunila obećanje i preporučila Varenku za mjesto čistačice u krojačkom salonu madame Angelique, no činilo se da Varenki pristojnost nije bila jača strana.

“Zbog čega je ona ovdje?”

Glas se začuo s kreveta. Na njemu je ispružen ležao Ivan, gol do pasa, u otkopčanim hlačama. Valentinu obuzme stid kad je shvatila da je došla u pogrešan čas.

“Dobra večer, dobrij večer, Ivane”, reče, zarumenjevši se.

U bolnici je naviknula viđati muškarce manje ili više razodjevene, čak i potpuno nage kad je bilo potrebno, no ovo je bilo drugačije. Bilo je nečega ratobornog u načinu na koji su mu se mišići napeli kad je sklopio ruke iza glave, nečega izrazito muškog u gustim crnim dlakama na njegovim prsima i u sitnim sjajnim očima koje su u nju zurile bijesno i neprijateljski.

“Tebe sam došla vidjeti”, reče.