Dragulj Sankt Peterburga

“Ne. No bio je to onaj isti čovjek koji je pucao na nas u saonicama one noći nakon bala u Palači Aničkov.”

“Molim?”

“Istina je, Jense. Jasno sam vidjela.”

Osjetila je kad je udahnuo i pritom se lecnuo od boli, no nastavio joj je mirno gladiti kosu.

“Dvaput je pucao na mene”, promrsi Jens. “I dvaput me nije ubio.”

“Znam tko je on.”

“Tko?”

“Viktor Arkin. Bio je vozač mojega oca. Onaj koji je skrio granate u garaži.”

“Zbog čega sam i ja nakratko bio uhićen, ne zaboravi.”

“Da.”

“Tako znači.” Pažljivo je disao. “Dakle, taj Arkin naumio je nanijeti zlo. I meni i tebi.”

“Ubola sam ga.”

“Što si učinila?”

“Jednim od skalpela doktora Fedorina. No nedovoljno duboko pa je pobjegao.”

“O, Valentina!”

Privukao ju je u naručje i zatisnuo pokrivač oko nje kao da je tako može zaštititi. Osjetila je kako mu čeljust podrhtava naslonjena na njezino čelo, kao da ne želi izgovoriti riječi koje se svim silama trude osloboditi.

“Jense, kad sam bila mala, govorili su nam da ruski narod voli cara. Gdje je nestala ta ljubav?”

“Osamdeset posto Rusa su zemljoradnici. Od iskona su odani caru, premda mrze svoje zemljovlasnike. Mnogi i dalje ga je takve osjećaje unatoč nemirima. Sjeti se samo ustanka iz 1905. kad su s Gaponom krenuli na Zimsku palaču. To nije trebao biti ustanak. Namjeravali su cara izvijestiti o nedaćama koje ih muče. Bili su uvjereni da će im car, sazna li za njihove patnje, pomoći i olakšati im život.” Ljutito je frknuo. “No nisu imali pojma kakav je zapravo car Nikolaj Aleksandovič Romanov čovjek.”

Položila je ruku na zavoj kojim mu je bila omotana rana. “Jense”, reče nehajno, “mislim da ti je vrijeme za lijek.”

Izmigoljila mu se iz naručja i stala pokraj kreveta, gledajući kako mu zelene oči postaju još zelenije kad je počela otkopčavati dugmad.

Kako da je zaštiti?

Miris njezine kože ispunio mu je ponore uma. No čak i kad bi joj se usne zaustavile na njegovu vratu ili mu ovlaš dodirnule jedno po jedno rebro dok mu je poljupcima pokušavala odagnati bol, to mu je pitanje opsjedalo um, istiskujući sve druge misli van. Kako da je zaštiti?

I što hoće Viktor Arkin?

Sporim gladnim pokretima klizio joj je dlanovima uz naga bedra dok je sjedila na njemu opkoračivši ga. Pratio je obrise njezinih bokova i čvrstu oblinu stražnjice, tople i podatne, koja mu je ležala u dlanu. Obožavao je kutove njezinih kostiju, način na koji su se skladno kretale stvarajući udubine i sjene na njezinoj besprijekorno glatkoj koži. I slušao je bez daha zvukove što su joj se otimali iz grla, predenje, stenjanje i tajne mijauke užitka.

Prikliještila ga je uz jastuke šapćući mu na uho, dok joj se kosa poput neukrotive koprene prostrla oko njega mameći ga svojim mirisom. Oštećenim je plućima udisao njezin dah, a njezin je dodir duboko u njemu raspirivao vatru na mjestima što su do maloprije zjapila prazna i hladna. Ganula bi ga na način koji nije mogao shvatiti, uzbuđivala ga na načine koje nije mogao objasniti, i u njemu raspirivala snagu i požudu od koje bi mu slabo i ranjeno tijelo u bolesničkoj postelji jednostavno isparilo.

Žestinu kojom je vodila ljubav s njim dotad nije upoznao, i dok joj je ljubio grudi, grickajući joj kožu i pod jezikom ćuteći kako joj se slatke bradavice ukrućuju, osjećao je kako im se tijela stapaju od pulsirajućeg žara i postaju jedno. Oduvijek je znao da će tako biti. Da će mu i cijeli život s njom biti premalo.

Arkin je bio oprezan. Pao je mrak i sanktpeterburške ceste bile su pune prometa. Na putu do Hotela de Russie neprestano je zametao trag, naglo skrećući u veže i odmičući niz pokrajnje uličice. Iza leđa nije začuo nikakve stope, ni tihe korake ni hitro skretanje agenata u crnim kišnim ogrtačima. Zaobilazio je široke bulevare, prošavši mimo Brocardove prodavaonice francuskih parfema, i vratio se natrag okolnim putem preko mostova, nekoliko puta uzastopno prelazeći Fontanku. Ovratnik je podignuo do ušiju za zaštitu od pljuska, proklinjući sam sebe što je takva budala. Zbog lošeg vremena njegovo putovanje na drugi kraj grada bilo je sigurno, ali ne i pametno.

Djevojku je već i prije slijedio i znao je točno kamo ide svaki put nakon završetka smjene u bolnici. U velebnu kuću u ulici s drvoredom, s ulaznim vratima od kovana željeza i obiteljskim grbom što se dičio na stupovima iznad kapije. Kuća u kakvoj mu je majka oduvijek željela služiti. Saznao je da pripada liječniku, doktoru Nikolaju Fedorinu. On je bio jedan od onih odvratnih intelektualaca, pripadnika liberalne kreme društva koji su se rado ubrajali među pripadnike visokog staleža, istovremeno se ponoseći dobrotvornim radom sa siromašnima, kao da time mogu pokrpati ranu što je zjapila u srcu Rusije; previti jaz slabašnim zavojem od gaze nadajući se da će ga držati na okupu.