Dragulj Sankt Peterburga

Njegovi su joj roditelji obznanili svoju nakanu da će čim bude dovoljno snažan s njim otputovati u obiteljsku daču na obali Crnog mora, gdje je klima toplija te će se brže oporaviti. Prizor njegove krvi, zagasito crvene boje kao i jakna njegove odore, neprestano joj se motao po mislima te odluči pružiti mrvicu utjehe sablasno blijedom licu na jastucima.

“Kad se vratiš, ponovo ćemo razgovarati”, rekla je i ustala. “Možda ću ti čak i svirati.” Nije uspjela sasvim prikriti tračak osmijeha.

30

Jens je imao noćne more. Tijekom mračnih sati kad se život na neki neobjašnjiv način izobliči pa stvarnost postaje savitljiva, a svijest neuhvatljiva, pojavljivali bi se vukovi. Znao je da je u kući Nikolaja Fedorina te da divlje životinje ne lunjaju stubištima i spavaćim sobama u srcu Sankt Peterburga, no oni bi se svejedno pojavljivali. Isprva bi ih mogao samo nanjušiti, isti onaj zvjerski vonj koji se osjećao u kući u kojoj je ona žena ležala u krevetu sa svojom mrtvom djecom.

No kad bi pokušao sjesti i otjerati ih, režeći bi mu skakali na prsa i zabadali mu očnjake u meso. Osjećao je kako mu jezicima, vrućim i glatkim, lapću krv iz srca. Ponavljao si je da je to samo noćna mora, no nije mogla biti samo to. Vidio im je crvene oči. Osjećao njihov mastan dah. S naporom je udario jednoga šakom u čeljust začuvši kako je zabrundao. To će ga naučiti da ga se kloni. Zavalio se natrag na jastuke, zadovoljan.

Već je svanulo kad se probudio, a dnevno svjetlo bilo je toliko bijelo i blještavo da mu se zavuklo ispod vjeđa i silom ih rastvorilo. Jensovu ispaćenu umu trebalo je nekoliko trenutaka da prepozna gdje se nalazi te shvati kojeg vraga radi ispružen na leđima u nepoznatu krevetu, no sve je sjelo na svoje mjesto onoga trenutka kad je ugledao nju. Kako ga čeka da joj se vrati.

Valentina je sjedila u naslonjaču pokraj njegova uzglavlja, sitna i krhka figura između debelih podstavljenih naslona za ruke, uprijevši pogled tamnih očiju u njega. Zbog njezine nepomičnosti pomislio je kako je zacijelo već dugo ondje. Kad je spazila da je budan, oči su joj se otvorile uz treptaj lijepih dugih trepavica zbog kojeg su mu se ranjena prsa stegnula od zadovoljstva. Usne su joj se polako izvile u osmijeh koji mu je zagrijao krv u žilama.

“Kako se osjećaš?” upitala ga je blagim glasom.

I dalje se nije micala. Poželio ju je dotaknuti. “Kao da mi slon bati po prsima.”

Sire se osmjehnula. “Nemoj da doktor Fedorin to čuje. Slonovima nije dopušteno da se penju na gornji kat.”

Nasmijao se te mu se učini da će mu se mišići ispod rebara rasprsnuti. Zakašljao se, iskašljavši krv, a ona ga je promatrala kamenog i nedokučivog izraza lica, ukočenih i blijedih obraza. Kad je završio, crvenom mu je tkaninom obrisala usne.

“Nemoj govoriti”, naredila mu je. “Niti se smijati.”

Ležao je boreći se da dođe do daha, odgurujući sa sebe tog prokletog slona, i pustio da mu se oči naslađuju njome. Nosila je haljinu tople zelene i crvenkastosmeđe boje i izgledala poput šumske vile koja mu se zabunom ušuljala u sobu. Haljina je imala visok ovratnik s dvanaest savršenih bisernih dugmića na prednjoj strani. Sve ih je prebrojio, poželjevši prijeći prstom preko njihove svilenkaste površine. Kosa joj je izgledala kao da je stajala vani na vjetru, no možda ju je samo protresla rukama. Ta pomisao, da je to činila iz očaja, bila je kao da mu je netko stavio hladan prst na dno grla.

“Boli li te jako? Nemoj govoriti. Samo kimni ili odmahni glavom.”

Odmahnuo je glavom. Nisu skidali pogled jedno s drugoga, te ju je vidio kako teško guta dok joj je dug blijedi vrat zadrhtao kao da je boli.

“Izvrsno”, reče ona.

“Poljubi me”, prošapće on.

“Spavaj.”

“Poljubi me.”

Ispružio je ruku do ruba kreveta, no ona se nije primaknula kako bi je primila.

“Miruj”, naredi mu. “Da ne bi potrgao što unutra.”

“Poljubi me ili ću iskočiti iz ovog kreveta i naganjati te po sobi.”

“Ne zaslužuješ poljubac.” Lice joj je bilo ozbiljno, a oči jarosne. “Umalo si izgubio glavu.”

Jens se naglim trzajem uspravi u sjedeći položaj i nasrne naprijed. Ona od šoka glasno dahne, no on je zgrabi za zapešće i povuče iz naslonjača prema krevetu.

“Nemoj!” povikala je. “Još ćeš se više ozlijediti i rasparati šavove.”

Privukao ju je i poljubio. Usne su joj bile meke i podatne, no tamne oči nije zatvarala, bijesna na njega.

“Valentina”, prošaptao je, “neću mu dopustiti da te dobije.”

Ona protrne i položi mu glavu u pregib vrata, kao da se pokušava ugnijezditi u njega. “Uvijek sam bila tvoja. Od prvog trena kad sam te vidjela. A sad lezi.”

Pustio je da ga položi na jastuke i obriše mu trag krvi s brade, ne ispuštajući joj struk iz ruku. Sjela je pokraj njega na krevet i tad joj je prvi put primijetio masnicu boje vina na obrazu. Dotaknuo ju je vršcima prstiju. Dodirnuo joj kosu. Pomilovao joj uho i otkopčao dva biserna gumbića.

“Što si to učinila?” upitao ju je.

“Misliš na ovo?” Prstima nježno dotakne masnicu. “Poskliznula sam se na ledu.”

No on ju je predobro poznavao. Sjetio se vukova. “Dođi ovamo.”