Dragulj Sankt Peterburga

“Jest.” Valentina je žurno odgovorila, ta jedna riječ skotrljala joj se s jezika kao da je i sama pomisao na to da nije živ odveć opasna da bi je dopustila. Poput majke, i ona ispije bistru tekućinu. Jensu je dala poveću dozu morfija, dovoljnu da uspava vola, no u gostinskoj sobi doktora Fedorina njegova joj se ruka čvrsto ovila oko zapešća, ne želeći je ispustiti čak ni u snu. Tada mu je poljubila prste i rekla mu da joj vjeruje. Vjeruj mi, Jense. A ja ću vjerovati tebi. Jer mama je u krivu. Ti jesi muškarac kojim te smatram, i to si mi i dokazao.

“Smiješiš se”, primijeti Elizaveta.

Zar stvarno? Nije toga bila svjesna.

“Smiješiš se jer misliš na njega.”

“Zar se i ti ne smiješiš dok misliš na čovjeka kojeg voliš?”

Majčine plave oči se raširiše. “Da.” Otvorila je usta kao da će još nešto reći, no potom ih je naglo zatvorila i sakupila sve karte, čvrsto ih stišćući. Suze su joj se kotrljale niz obraze.

“Mama.” Valentina hitro priđe majci.

“Valentina”, prošaptala je Elizaveta, “tako sam ljubomorna na tebe.”

Valentina ovije ruke oko majčina ukočena tijela i stane je nježno zibati pri svjetlu vatre.

Valentina je stajala na prozoru svoje sobe, nestrpljivo čekajući jutro. Čim su sluge počeli paliti svjetla spremajući se za poslove novoga dana, ogrnula se kaputom i iskrala se u tamu. Zrak ju je ujeo za pluća, no nebo je bilo vedro i posuto dijamantima. Sjetila se vožnje na saonicama s Jensom, gledanja u zvijezde i toga kako je nije ismijao kad mu je otkrila svoju nakanu da želi postati bolničarka. Već tad je vidio od čega je sazdana.

Konjušnica je vrvjela konjušarima koji su grabljali slamu i timarili konje, zviždučući ulomke pjesama i razbijajući led na vjedrima za vodu. Zrak je odisao slatkim mirisom zobi i sijena, a Valentina je primijetila kako je ona kršna niska kobila koja je dan ranije vukla kočiju vraćena na sigurno u svoj pregradak. Jedan od konjušara prevrnuo je očima kad se uputila ravno prema uskim stubama što su vodile do prostorija za spavanje, no ona se nije obazrela na njega.

“Lave”, zazvala je, zatresavši vratima ne bi li se otvorila, “ciljaš kao slijepa kokoš.”

Popkov je ležao ispružen na leđima na podu, odjeven u istu prljavu tuniku u kojoj je bio i jučer, ne pokazujući ni najmanju nakanu da ustane. Oči su mu bile mutne i snene, no promotrile su je sa zanimanjem.

“Gad se sagnuo”, zabrunda on.

“Okrznuo si Arkinovo čelo, i to je sve.”

“Ciljao sam mu mozak.”

“Zbog čega je uopće bio ondje?”

“Najvjerojatnije zbog osvete.”

“Osveta je dvosjekli mač.”

Kozak iskesi zube, a Valentina nije mogla razlučiti smije li se ili reži. Sjedne na njegov uzak poljski krevet i promotri mišićavo mu tijelo. “A puška?” upita. “Jesi li je vratio u radnu sobu?”

“Naravno.”

“Spasibo.”

“Inženjer ti je živ?”

Ona kimne. “Treba li ti morfija?”

“Njet.”

Ispod kaputa izvadi bocu votke iz plavog salona. Oči mu se istog trena razmagliše i bljesnuše, crne poput ugljena. Pruži mu je.

“Nastoj da ti potraje, hoćeš li?” zamoli ga. “Barem do doručka.”

On se nasmije, gromoglasnim zvukom od kojeg su se zatresli tanki zidovi, i otvori bocu.

Valentina je na prvi pogled shvatila da je zapovjednik Stepan Černov nakljukan lijekovima. Zjenice su mu bile sićušne poput vrška iglice usred mutnih sivih šarenica, a usta su mu se potpuno opustila — bila su ovješena i podatna kao da pripadaju nekome drugome. Njegov je liječnik očito bio pobornik lijekova protiv bolova jednako kao i sam zapovjednik.

Tiho je sjela do njegova uzglavlja slušajući mu majku kako plače. Grofica Černova, sitna žena s mnoštvom niski bisera, sjedila je u pozlaćenom naslonjaču na suprotnoj strani kreveta, jecajući u čipkasti rupčić koji se Valentini učinio premalenim za toliku količinu suza. U srcu nije osjećala samilost za majku čovjeka koji se zakleo da će ubiti Jensa. Došla je zbog vlastitih roditelja, i to je bio posljednji put da će igrati ulogu zaručnice. Nije ga htjela dotaknuti. Desna mu je ruka ležala na pokrivaču, no ona bi mu je radije odsjekla nego što bi je primila u svoju. Baš je ta grešna ruka tijekom dvoboja držala pištolj s takvim užitkom.

“Valentina”, prošaptao je Stepan Černov, “pođi sa mnom.”

Pokušao se nasmiješiti, no njegovi lijekovima nakljukani mišići nisu imali snage za to. Zbog rane u trbuhu izgubio je podosta krvi i cijelu mu je noć život visio o koncu, no toga mu se jutra vratila snaga te se počeo oporavljati. Tako joj je rekao njegov otac, grof Černov. Vratila mu se snaga. Oporavlja se. Ona je začepila uši.

“Ne mogu poći s tobom.” Jasno je govorila, kako je zbog zamagljenog uma ne bi pogrešno shvatio. “Sestra mi je bolesna pa ne mogu napustiti Sankt Peterburg.”