Dragulj Sankt Peterburga

Valentinin svijet stane. Na sredini čistine, na vlažnoj zemlji ležala su dva muškarca dok su se pod njima po zaleđenoj travi širile grimizne mrlje. Na rubu šume stajalo je deset poredanih tamnih figura, poput anđela smrti. S puškama u rukama. Svi su ciljali u preostale članove pratnje suparnika u dvoboju.

“Jense!” Valentini zapne u grlu.

Zbaci sa sebe tepih i htjede ustati, no Popkov se prevrne s trbuha, dohvati je za zatiljak i snažno gurne u stablo. Svijet se rasprsne. Nebo se zavrti oko nje. On je baci na tlo.

“Jense”, zavapi ona. Vidjela je njegovo tijelo, beživotno. Krv koja je otjecala, a koju se bila zaklela zaštititi.

Popkov je zaspe kišom psovki ispod glasa. “Ne miči se.”

“Moram k njemu. Treba mu...”

“Tko su oni?” on glavom pokaže na red crnih figura.

“Ubojice”, odgovori ona. “Ako je mrtav, ja...” Ako je Jens Friis bio mrtav, onda je i njezino srce mrtvo. Žile i kosti i mišići možda su joj još bili živi, još su radili, ali bez razloga i svrhe. “Jense, ne ostavljaj me”, šaptala je kao da ga može dozvati.

“Ovo nije slučajan susret.” Popkov nacilja u jednog od ljudi.

“Pogledaj, Lave, pogledaj onog ondje.” pokaže Valentina. Ruka joj se tresla. “Onog sprijeda.”

Tamni lik na čelu naoružane kolone svratio je pozornost sa skupine husara i promatrao dva tijela na zemlji, a zatim krenuo prema Jensu, oprezno, ukočena koraka. Kapu je nabio nisko na čelo, ali kako se magla premještala, na svjetlu mu je izronilo cijelo lice. Valentina ga je odmah prepoznala.

Bio je to Viktor Arkin. Čovjek koji je bio vozač njezina oca. Kriknuvši od bijesa, ona skoči od Popkova i jurne prema čistini.

29

“Jense, ne miči se.”

Valentina je klečala u snijegu, pritisnuvši mu prsa kako bi zaustavila krvarenje. Samo neka bude živ. Samo neka bude živ. Skinula je šal i njime mu čvrsto pritisnula košulju pod žaketom. Bijelu košulju. Koja je sada bila grimizne boje. Stisnula je zube, držeći se za njega u mislima, ne puštajući ga.

“Jense.” Ime mu je protisnula kroz usne. “Jense, ostani sa mnom.” Prignula se nad njim i provukla mu ruku ispod glave, nježno je podižući iz hladna snijega. Kapa mu je pala s glave, no riđa mu je kosa i dalje plamtjela vlastitim životom. “Jense. Molim te, Jense, nemoj umrijeti.” Dah joj se spustio poput bijela pokrova na njegove usne i u nosnice te ga je snagom volje pokušala oživjeti.

Nije se pomaknuo. Snažnije mu je pritisnula prsa, opipavajući mu bilo. “Jense, proklet bio, da se nisi usudio ostaviti me.” Pogled nije micala s njegova lica, promatrajući mu obris usana i guste trepavice ne bi li spazila makar i trepet pokreta. Glasno je viknula: “Doktore! Doktore Fedorine! Brzo dođite.”

Iza leđa začula je neki zvuk te je u magli bila svjesna povišenih glasova, premda joj uopće nisu dopirali do mozga. Osjećala je da je Jens negdje unutra, hladan, težak i klonuo, no odnekud je osjetila slab tračak njegova daha. Sagnula se i poljubila mu obje sklopljene vjeđe.

“Jense, čujem te.” Svoje je tople usne prislonila uz njegove hladne. “Volim te. Ako umreš, i moj ćeš život odnijeti sa sobom. Vrati mi se, Jense.”

Više je osjetila nego što je vidjela da se nešto promijenilo, najednom oćutjevši toplinu u središtu dlana na kojem je ležao njegov zatiljak, kratkotrajan otkucaj života koji je odmah potom nestao. “Jense Friise”, reče strogo, “smjesta otvori oči.”

Ništa.

“Za mene. Učini to za mene, Jense.”

Uzak prorez. Zelen bljesak kad se jedna vjeđa podignula, za dlaku, ali i to je bilo dovoljno.

“Doktore Fedorine!” ponovo je zavikala. Naslonila je čelo na Jensov obraz i ostala tako, kao da ga tjelesna spona može zadržati uz nju. “Hvala ti”, prošaptala je. “Spasibo.”

Ispod šala osjetila je lagan pokret kad su mu se rebra počela podizati te mu je stala žamoriti nježne riječi na uho, priznavši mu koliko joj njegov život znači i kako bi njegova smrt na nju utjecala.

“Valentina! Kojeg vraga radiš ovdje?” Bio je to doktor Fedorin. brkova obloženih ledom, čiji je zabrinut pogled već pregledavao prijateljevo tijelo u snijegu.

“Živ je”, smjesta će ona, “no prsa mu snažno krvare.”

Liječnik klekne pokraj Jensa otvorivši svoju kožnatu torbu te stane iz nje vaditi zavoje. U tom je trenutku Valentina po prvi put podignula pogled, no ono što je vidjela jedva da joj se urezalo u svijest: potplati čizama zapovjednika Černova sleđeni od ugaženog snijega; široka pleća husara okupljenih oko njegova tijela. Krv posvuda. Grimizna i zagasito crvena. Zagasito crvena i crna. Krv prikrivena odorom. Jesu li zbog toga nosili odore takvih boja?