Dragulj Sankt Peterburga

Zrak je postao tako hladan da joj se dah smrzavao po otpalom lišću na zemlji gdje je ležala. Kočiju s kobilom bila je privezala daleko u šumi, a zatim iznijela dva teška krznena tepiha. Popkov je nosio pušku. Hodao je tako polako da ju je boljelo gledati ga, ali odbijao je pomoć, a ona se suzdržala od sažalnih izjava jer je znala da bi to mrzio. Tek kad su pristignuli na čistinu na vrhu blaga brežuljka, Popkov je progovorio.

“To je to.”

“Sljeme pištolja?”

“Da.”

Kako je saznao da će se tu odigrati dvoboj, nije znala. Bio je nestao na nekoliko sati, odšepao naliven votkom, a onda se vratio i objavio: “Sljeme pištolja. Tamo idemo.” Mogla je samo pretpostaviti da je otišao piti po barovima koje su posjećivali husari i ondje nekoliko jezika podmazao pivom. Bila mu je ponudila morfij iz Katjina ormarića s lijekovima, ali to je glatko odbio, a ona je znala da joj je bolje ne navaljivati. Rekao joj je da je to omiljeno mjesto za dvoboje, zato se tako i zvalo. Bilo je prikladno smješteno blizu grada, a ipak na skrovitu i sigurnu mjestu, zaklonjeno od znatiželjnih očiju na samom rubu šume. Valentina nije mogla prestati misliti koliko je mladih ljudi tu prolilo krv, braneći takozvanu čast.

Zamotana u krzno koje je bila navukla preko glave, ležala je potrbuške kraj Popkova u šipražju pod brezama. Imali su dobar pogled na čistinu. Prostirala se na udaljenosti manjoj od četrdeset koraka, ispresijecana sjenama stabala dok su posljednje zrake sunca nestajale iza drveća. Prsti magle puzali su sve bliže. Prošlo je sat vremena, a zatim još sat. Popkov je bio tako miran da je Valentina bila uvjerena kako je zaspao. Boljela ju je ruka, ali nije se pomicala, čak ni kad je začula prigušenu vrtnju kotača kočije po prašnjavu putu. “Tu su”, prošapće.

“Čujem ih.”

Njoj bilo poskoči u grlu. “Nemoj ga ubiti, Lave.”

To mu je već bila rekla i prije, na što je on samo slegnuo ramenima, ali sad joj nije odgovorio. Izvukao je pušku iz jastučnice u koju je bila spremljena i namjestio je na rame. Ona osjeti poriv da zapuca i to je zaprepasti.

Prva crna kočija zakrenula je na rub čistine, a zatim za nekoliko minuta i druga. Iz prve su iskočila četvorica muškaraca, svi u grimiznim husarskim jaknama, svi nabijeni nervoznom energijom, a onaj sprijeda bio je Černov. Odmah ga je prepoznala, po načinu na koji je hodao, isturenih prsa. Iz druge su kočije izašla tri muškarca, dvojica u teškim kaputima, a treći u crnu ogrtaču. Kratko su se okupili i porazgovarali, a zatim se jedan od njih, onaj u ogrtaču, izdvojio i otišao do onoga u crvenu. Na svoj užas Valentina prepozna da je to doktor Fedorin. Ugledavši tog čovjeka, tog liječnika, njoj prodre u glavu koliko je strahovito stvarno to što su ti ljudi radili, koliko je stvarna bila bol koju će nanijeti, i grlo joj se stisne.

Popkov je gurne laktom u rebra — bila je tiho jauknula kad je ugledala Jensa. Stajao je mirno pod posljednjim tracima sunca koji su mu padali na vrat poput sječiva. Čak je i s udaljenosti mogla vidjeti njegov postojan dah, oblačić bijelog u potamnjelu zraku, bez traga panike. Poželjela mu je zavrištati, preklinjati ga da odustane od samoubilačke predodžbe muške časti, ali nije, za to je bilo prekasno. Dijelom je duboko u sebi vjerovala da je Jens htio ubiti Černova, doista ga ubiti, i to je bio razlog zbog kojeg je bila tu. Dotaknula je Popkovljevu ruku kojom je držao pušku.

“Husara samo rani”, podsjeti ga.

On je s dragošću prelazio palcem po ugraviranoj pločici na oružju, kao da dira konjsko uho. “U kojem dijelu tijela”, prošapće kroza stisnute zube, “želiš da mu napravim rupu? U onom jakom crnom bedru?” Prigušeno se zasmijulji. “Bedra dobro krvare.”

“Ne. U desnom ramenu, da više ne može držati pištolj.”

Popkov kimne čupavom glavom.

Valentina nije mogla vjerovati da sudjeluje u tom razgovoru. U kakvu se to osobu pretvarala? Barem je doktor Fedorin bio tu, to je bila slamčica za koju se mogla uhvatiti. Sve figure na čistini stajale su u krugu oko jednog husara koji je držao ulaštenu kutiju boje mahagonija. Ona opazi kako je Jens posegnuo da nešto uzme iz nje - pištolj koji je izabrao.

Sunce je odjednom zašlo kad su dvojica zauzela svoja mjesta, oslonjeni leđima o leđa, na sredini čistine, s pištoljima pred sobom. Jens je bio viši, ali Černov je protokol izvodio s lakoćom kao da je u pitanju dječja igra. Njegova je samopouzdanost kroz vrutke magle sezala do Valentine.

Obojica su se kretala sporo i odmjereno. Trideset koraka. Ona je ispod daha brojila svaki osjećajući kako se Popkovu napinje rame. Sad, pomisli ona, sad, sad. Dok Jens još stoji. Prije nego što se okrenu. Sad, sad pucaj, Popkove.

Odjekne pucanj. Ali nije bio ispaljen kraj nje, ne od Popkova. Černov se sruši na tlo kao da mu je netko odsjekao noge i gotovo istog trenutka začuje se novi hitac iz puške. Jens padne.